Kada biste svoj doživljaj flamenko muzike mogli predočiti u filmsku scenu – kako bi ona izgledala?
Kao veliki ljubitelj filmova pokušaću da budem što dramatičniji. Noć, mračni tablao (male pozornice koje se u Španiji koriste za flamenko performanse pred malobrojnom publikom), scena sa gostima i palmerosima (muzičari koji proizvode ritam pljeskanjem), bajlaora (plesačica u tipičnim španskim haljinama koja prefinjenim pokretima ruku i tijela sa žestokim zapateom, odnosno snažnim udaranjem cipela o pod, izvodi ritam)… svi oni izvode svoju energičnu umjetnost punu strasti i patnje, veselja, ali i bola. Nezaboravna je to scena koju sam i sam osjetio davne, sad već, 1990. godine u Granadi, andaluzijskom gradu, koji je kao čitava Andaluzija prožet mnoštvom različitih kultura koje su vjekovima stvarale flamenko: Sevilja, Kordova, Uelva, Kadiz, Herez de la Frontera, Alhesiras. To su sve autentični gradovi koji su jednostavno morali biti središta nečeg tako autentičnog kao što je flamenko.U flamenko muzici poznat je termin duende. Kada ste Vi prvi put osjetili duende?
Duende je posebno emotivno stanje koje slušalac osjeća slušajući flamenko muziku. Jedinstven osjećaj koji se doživljava jedino uz vrhunske flamenko umjetnike. Prvi put sam taj osjećaj, duende, osjetio slušajući Almoraimu velikog Paka de Lusije. Ne mogu reći ni da mi se svidjela, ni da mi se nije svidjela na tom prvom slušanju, ali ono što sam osjetio me zauvijek, na neki način, okupiralo, vezalo i čak odredilo da postanem i sam flamenko afisionado, što je na španskom obožavatelj ove muzičke forme, koja vam jednostavno uđe u krv i zarazi vas za čitav život. Ja već evo pune trideset i dvije godine periodično slušam Pakovu Almoraimu i uvijek osjetim što i prvi put – to nevjerovatno strujanje energije i nekog emocionalnog naboja kroz tijelo koje ni danas ne mogu da opišem, čak ni da kažem da li mi se sviđa ili ne. Jednostavno – kako opisati nešto što je tog prvog momenta postalo dio mene? To je duende.
Da li bi se nekad dogodio album poput Dodira Crne Gore da pod istim nazivom niste trebali nastupati u Ankoni na Adriatiko Mediteraneo Festivalu?
Taj koncert je pokrenuo mene i mog kolegu Srđana Bulatovića da radimo ono što radimo i dan danas, a bio je prije nešto više od deset godina. Sedam-osam godina prije ovog koncerta Srđan je komponovao Čobanine, lijepa đevojko, kompoziciju inspirisanu istoimenom tradicionalnom crnogorskom pjesmom. Ja sam par godina nakon toga imao mnoštvo nekih nezavršenih muzičkih ideja za moje kompozicije. Tada su to bile Vrsuta i Slavlje (tako se one danas zovu), ali ništa više od toga. Poziv za nastup u Italiji, koji je srećom bio zakazan nekoliko mjeseci unaprijed, nas je pokrenuo i mi smo iskomponovali još nekoliko novih kompozicija. Srđan je napisao Pod gorom, a ja Vrela voda na valove. Mi smo, dakle, tako dobili neku osnovu da se možemo udobno osjećati na koncertu pod nazivom Dodir Crne Gore i predstaviti crnogorsku muziku. Da nije bilo tog koncerta vjerujem da bismo isti put odabrali, ali to bi došlo mnogo kasnije. Koncert Dodir Crne Gore nas je samo ubrzao i olakšao nam da odredimo svoj put u budućnost.
Da li biste mogli opisati iskustvo nastupanja, čak dva puta, u Karnegi holu?
Teško…teško je opisati ta dva koncerta koja smo imali u Karnegi holu. Čak teže mogu opisati taj doživljaj nego pojam duendea. Vjerovatno je tako zbog toga što sam u kreiranju ta dva koncerta učestvovao sam, naravno – zajedno sa Srđanom. Nisu mi ga stvarali drugi muzičari. Sami izlazak na scenu Karnegi hola bio je popraćen aplauzima. To je prostor u kojem su od 1891. godine nastupili svi najveći muzičari savremenog doba na čijem je otvaranju, između ostalog, dirigovao sam Čajkovski. Njegova kompozicija izvedena je od strane orkestra kojim je dirigovao. To je nešto što je nemoguće opisati. Sjećam se da sam jedva čekao da izađemo na scenu i da što bolje odsviramo koncert sa željom da budemo što je više moguće izražajniji, muzikalniji, precizniji, da pobijedimo sve svoje nesavršenosti i da dok sviramo budemo najbolje verzije sebe. Svirali smo samo svoje kompozicije i nadali se da će ih publika dobro prihvatiti s obzirom na to da ih većina čuje prvi put. To nisu bila djela velikih svjetskih kompozitora klasične muzike koja se uobičajeno izvode u Karnegi holu. Mi smo na tim koncertima bili više nego dobri i publika nas je čak tri puta na oba koncerta nagradila stojećim ovacijama. Oba su bila u oktobru 2016. i 2017. godine. To je nešto što se ne zaboravlja.
S obzirom na to da kroz muziku izražavamo sebe, svoje emocije, kao što jednom prilikom rekli da je Vaša muzika lična, da li onda govorimo o muzici kao pokazatelju individualnosti, a time i kao bogatstvu jednog društva originalnim umjetnicima?
Prava muzika uvijek je, po meni, lična i uvijek izražava indivudualnost svojih kreatora. Oni koji predano i dugotrajno prate muziku uvijek će na prvim taktovima prepoznati ko svira i komponuje muziku koju slušaju. Autentičnost je, naročito danas kada imamo ogroman broj muzičara žanrova, ne samo poželjna već i obavezna ukoliko želite da iko obrati pažnju na vas. Današnje društvo ima kvantitet, ima moćna sredstva komunikacije koja muzičarima olakšavaju pristup svojim slušaocima, ali – nema mnogo kvaliteta. Makar ja u gomili svega i svačega na internetu i raznim televizijama ne uspijevam da otkrijem dovoljno dobre muzike koju sam nekad imao u izobilju, iako sam teško nabavljao albume iz svijeta. Ne želim reći da je društvo siromašnije nego ranije, već samo da je marketing mnogo agresivniji i da uspijeva da prikrije vrhunsku umjetnost bolje nego ikad. Ima jedna zanimljiva rečenica koju sam negdje procitao, a kaže da nekada kvalitetu nije trebao marketing, a danas marketingu ne treba kvalitet. Ta se rečenica odnosila na ko zna šta, sad se više i ne sjećam, ali sam je upamtio jer odražava tipično stanje u muzičkoj industriji, generalno, danas.
Svoje kompozicije, inspirisane muzikom Crne Gore, opisali ste u tri riječi: Balkan, Mediteran, Orijent. Koje su specifičnosti tih zvukova i instrumenata?
Balkanska muzika je prepoznatljiva po svojim nepravilnim ritmovima, koji su u njenoj tradiciji i koje svi mi muzičari sa ovih prostora slušamo od malena praktično otkad smo rođeni. Ti ritmovi su, slobodno mogu reći, i u našim genima na neki način. Publika i muzičari van Balkana teže prihvataju tu ritmičku “izlomljenost”, a nama je ona sasvim prirodna i normalna. Ona nam daje veliku izražajnu slobodu i otvara bezbroj kompozitorskih mogućnosti što uveliko olakšava stvaranje ideja za nove kompozicije. Sa druge strane, Mediteran ima ogromni kulturološki i istorijski značaj za čitavu planetu i čovječanstvo. Mediteran je postojbina najstarijih civilizacija koja milenijumima već stvara kulturu koja i danas dominira svijetom. Ujedno to je za mene najljepši dio planete; toplo more, idealna klima, geografska raznolikost inspirišu ne samo mene, već mnoge umjetnike. Tako je veliki broj mojih kompozicija nastao u mojim pokušajima da opišem ljepotu koja me okružuje. Gitara je već vjekovima učvršćivala i učvrstila svoje mjesto tipičnog mediteranskog instrumenta, što i meni i svim gitaristima sa ovih prostora olakšava da muzički opišemo ljepotu Mediterana, čiji je dio i Crna gora. Treće, to bi bio – Orijent. Zanimljivo je ovdje reći da sam imao jedno pitanje od naših izdavača, Naksos rekords. To je jedna velika međunarodna korporacija, čija su sjedišta širom svijeta. Zbog njihovog osnivača koji zivi u Hong Kongu, svi ih dozivljavaju kao azijsku kompaniju. Orijent je u prevodu istok i njima je Orijent, dakle, Istočna Azija, Japan, istočni djelovi Kine i njima nije bilo jasno šta mislim kad kažem da je naša muzika na neki način i orijentalna. Morao sam da objasnim da je nama Orijent – Bliski Istok. U mojim kompozicijama ima puno te atmosfere, muzičkih skala koje su tipične za Bliski Istok. On u mojoj muzici vjerovatno izvire iz mene iz dva razloga: prvi je da se ti muzički modusi koji se nalaze u balkanskoj muzici potiču od uticaja Otomanske imperije koja je vjekovima bila prisutna na ovim prostorima, a drugi za mene značajniji je to što orijentalni zvuk dominira flamenkom, muzikom koju sviram i istražujem već više od tri decenije i koja je prirodno postala i dio mog muzičkog izraza.
Možemo li uskoro očekivati neko novo muzičko ostvarenje od gitarskog dua i kako se nosite sa situacijom povodom koronavirusa?
Zadnjih mjeseci moj kolega iz Dua gitara, Srđan Bulatović, i ja intezivno radimo na novom albumu, komponujemo nova djela, uvježbavamo ih i spremamo se za njihovo snimanje. Pokušavamo da nekako iskoristimo ovu, za nas sve muzičare, katastrofalnu situaciju koja nam praktično zabranjuje da se bavimo svojim poslom – koncertiranjem – svojom osnovnom djelatnošću. Situacija je u muzici veoma teška i ima nesagledive negativne posljedice. Mi smo svi udaljeni od publike od, praktično, marta mjeseca i svima nama će trebati puno vremena da se vratimo u normalu ako ovo ikada prođe i ako ikada više budemo mogli da se vratimo na vrijeme koje je bilo prije koronavirusa. Nijedna druga djelatnost, ne samo umjetnost, već i generalno, nije pogođena kao koncertna. Posljedice ne možemo ni da predvidimo i ostaje nam samo da i dalje stvaramo, vježbamo, muziciramo i da se nadamo da ovaj haos neće jos drugo trajati.
Preporučeno
Anastasija Orlandić, studentica Fakulteta političkih nauka, odjek novinarstvo
Video