Bila je žrtva porodičnog nasilja punih šesnaest godina, a onda je smogla snagu i napustila porodični dom.

Za Novu M priča da je muževljevu kontrolu na početku braka doživljavala kao izrazitu prvrženost, smatrala je kao odraz velike ljubavi i posvećenosti.

Međutim, život joj se ubrzo pretvorio u agoniju koja je krenula sa psihičkim nasiljem, koje je s vremenom preraslo u fizičko, a kulminiralo strahom za sopstveni život i prijetnjom srmću.

Udala se mlada sa devetnaest godina i bila je nespremna za stvari koje joj je život kasnije nametnuo. Ispočetka nije htjela da prizna da nešto u vezi nije u redu, te da se ponašanje njenog supruga znatno promijenilo.

S vremenom je počeo sa omalovažavanjem karaktera, inteligencije, izgleda, primarne porodice, prijatelja, izolacije uz priče da me jedino on voli i jedino on zna da se brine o meni i zna šta je meni potrebno, ispričala je žrtva nasilja.

Obruč se sve više stezao, kontrola je bila sve jača, a psihično nasilje zamijenilo je fizičko.

S vremenom je dolazilo i do fizičkog nasilja ukoliko ja ne bih potvrdila neku njegovu priču, dolazilo bi do šamaranja čupanja, bacanja na zid, pod, guranja i izbacivanja. U tim situacijama, djeca bi izlazila iz sobe i sprečavala ga u tome, kaže ona.

Nakon fizičkog maltretiranja, uslijedile su prijetnje smrću.

Nijesam ga nikada prijavila iz straha jer je znao da mi kaže da će on brže stići do mene nego policija, ili da ukoliko bude u zatvoru odležaće koliko treba a nakon toga će me naći gdje god da odem i uništiti mi život, dodala je.

Strah, neizvjesnost, sumnja u sebe, uvlačili su je dublje u mrak nasilja.

Živjeti sa saznanjem, mišljenjem da nijeste dobri, da nikada ne uradite ništa dobro, da nikada ne razmišljate ispravno, da vam svaki pokret bude iskontrolisan je stvarno bolesno. Trenutak kada sam se odlučila da napustim kuću je trenutak kada sam se bojala za svoj život.. Otišla sam tokom noći u kojoj nijesam bila sigurna da li ću da dočekam naredni dan.

Poslije odlaska uslijedila je borba za strateljstv nad djecom, koja i danas traje.

“Nemam redovan kontakt sa njima iako imamo podijeljeno starateljstvo, ali u tim kontaktima vidi se razlika između verbalne i neverbalne komunikacije, vidi se njihova nesigurnost i strah da iskažu prave emocije prema meni. Obraćala sam se Centru za socijalni rad koji ne obraća dovoljno pažnje na manipulaciju sa djecom”.

Ni nakon odlaska iz porodičnog doma, nije našla mir.

Upitana može li udahnuti duboko, kaže:

“S jedne strane sam srećna što sam izašla iz začaranog kruga, s druge strane sam u problemu jer sam svjesna u kakvom su problemu moja djeca, a ja ne znam kako da im pomognem”.

Njena borba tek predstoji i neće odustati od namjere da istraje. Za sve žene žrtve nasilja, ima i poruku.

“Da čim prepoznaju vid nasilja da se obrate instituciji… da budu jake i hrabre jer to sigurno mogu…”.