Sucid, mentalno zdravlje, su dugo godina u Crnoj Gori tabu teme, kojima se premalo vremena i energije posvećuje. Prečesto, ne vidimo signale da oni nama najbliži, pate u tišini, ne vidimo dok ne bude prekasno.

Takvu priču donosi Standard, o čovjeku, čije ime nećemo objaviti iz objektivnih razloga i čija je žena odlučila da okonča svoj život, tiho i bez ikakve najave da bi mogla da izvrši taj tragični čin.

Zamišljen i izgubljen u svojim mislima pokušavajući da se uhvati u koštac sa traumatičnim sjećanjima počinje svoju ispovijest u kojoj svaka izgovorena riječ boli kao gutanje razbijenog stakla.

“Nikada nisam zamišljao da ću ispričati ovu priču – makar ne ovako, ali ova tišina oko mene u ovom praznom stanu je postala pretežak teret. Moje ime nije važno, ne toliko, koliko šta sam izgubio, ili bolje rečeno, koga sam izgubio. Moja žena, oduzela je sebi život prije pet godina”, kaže on.

U jezivoj tišini stana koji izgleda kao neko budističko svetilište pokušava da odgovori na pitanja, koja su kao so na rani, da se otvori prema strancu i da sa svima podjeli ono što mu leži na duši.

Povezani članci

Društvo

POTRESNA ISPOVIJEST ŽENE KOJA JE POKUŠALA DA ODUZME SEBI ŽIVOT: Kada tama i bol predugo borave u rubovima našeg uma

Politika

Ovakve krize liderstva odavno nije bilo na Balkanu

Društvo

Čestitke povodom Dana nezavisnosti

Kako sam kaže ovo nije ispovijest, već priznanje tuge, krivice, bespomoćnosti i proganjajuće spoznaje da ponekad ljubav nije dovoljna da nekoga spase.

“Proveo sam bezbroj noći pitajući se šta sam propustio, šta sam mogao drugačije da uradim i zašto je žena koju sam volio više od svega na ovom svijetu skliznula tako duboko u tamu, a da ja nisam vidio znake”, kaže on.

Pet godina je prošlo od kobne noći. Pet dugih godina otkako je njegova supruga oduzela sebi život, ostavivši za sobom tišinu punu pitanja, poruku na stolu, i muža koji svakog dana pokušava da pronađe način da nastavi da živi — sa onim što je ostalo neizrečeno, neviđeno, neshvaćeno.

Poruka, koja više skriva nego otkriva glasila je ”Žao mi je”, ostavljajući da u predugim noćima iznova i iznova postavlja sebi jedno te isto pitanje ZAŠTO?

“Proveo sam bezbroj noći pitajući se šta sam propustio, šta sam mogao drugačije da uradim i zašto je žena koju sam volio više od svega skliznula tako duboko u tamu, a da ja to nisam vidio“, govori u dahu, kao da olakšava svoju dušu, što je konačno neko tu da ga sasluša.

Kaže da je mislila na sve, osim na sebe. Bila je jaka, ona koja ih je nosila kroz život, koja se smijala čak i kad je pritiskala težina, koju nije dijelila s drugima.

Njenu snagu nije vidio kao masku — tek sada zna da su osmjesi i kratkotrajne radosti bila upravo maska, kojom je vješto skrivala bol.

“Govorio sam sebi da je samo umorna, da svi imaju loše dane. Uvjeravao sam se da će proći, kao i ranije. Ali nije. I onda je u trenu deset godina braka i nje život otišlo u nepovrat”, govori, osvrćući se oko sebe, kao da među zidovima stana traži odgovore.

Tog dana, kaže, ostao je bez nje, ali je ostao i bez svih odgovora. „Ostavila me je sa hiljadu pitanja i sjećanjima koja bole svaki put kad ih dodirnem, ostavila me da nagađam zašto i da ostatak svog života provedem u stalnoj patnji i traganju za odgovorom”, kaže on.

Od tada, svakodnevno nosi osjećaj krivice, iako su ljudi oko njega pokušavali da ga utješe riječima da nije njegova greška, ali, kako kaže, nisu čuli njen glas kada je tiho, slomljeno, rekla da je samo umorna.

Nijesu primjetili kako su joj ramena padala pod nevidljivim teretom, depresije, za koju je uredno pila terapiju, ali koja u njenom slučaju nije pomogla.

“Niko nije bio tu te noći. Bio sam sam kad sam ušao u naš stan i zatekao jeziv prizor nepomičnog tijela moje žene, kako leži u krevetu sa bočicom tableta pored nje” govori u suzama, ponavljajući da je nemoguće opisati kako je to kad shvatiš da si zakasnio.

“Bio sam uvjeren da je depresija prolazno stanje, da će vremenom uz pomoć ljekova biti bolje, da će osmjeh u koji sam se zaljubio postati svakodnevnica, da će tamu sobe u koju je bježala zamjeniti šetnjama nekim lijepim mjestima,” pokušava da objasni i onda slomljen izgovara – ” Tako uvjeren, a toliko sam bio u krivu”.

Uz pauze da dođe do daha, da pokuša da izbaci iz sebe svu bol zbog neprežaljenog gubitka, trudi se da pošalje poruku svima onima koji u tišini vode teške bitke, onima koji te bitke ne vide, a moraju.

Zato, kako kaže, jedino što želi jeste da njegova bol posluži kao upozorenje drugima.

“Ako imate nekoga koga volite, nekoga ko izgleda kao da je dobro – nemojte pretpostavljati. Pitajte ih. Zaista pitajte. Slušajte. Ne čekajte da bude prekasno da im kažete koliko vam znače,” poručio je.

Ova priča nije samo o gubitku – već i o onome što možemo učiniti dok još imamo priliku.

“Ja sam svoju priliku propustio i zato mojom pričom apelujem na druge da svoje najbliže drže blizu sebe, da svakog dana pitaju kako su i da razgovaraju o svemu”, poručio je on, jer kako kaže, važno je gledati ispod površine, jer iza osmijeha se, ponekad, krije borba koju nijedno ljudsko biće ne bi smjelo da vodi samo.

*Ukoliko imate problem u komunikaciji sa institucijama, a žrtva ste nasilja u porodici, vršnjačkog nasilja ili vam treba psihološko savjetovanje – portal Standard vam može pomoći u uspostavljanju kontakta sa nadležnima. Možete nam se obratiti na broj telefona +382 68 017 825.

*Projekat ”Suicid u Crnoj Gori”- kako ga prevenirati i kako pomoći žrtvama podržan je od strane Ministarstva kulture i medija i Fonda za medijski pluralizam.