„Prestanite pucati, mir, mir, mir!“, napisala je u svom dnevniku, učenica petog razreda, Zlata Filipović 90-tih godina prošlog vijeka u ratom zahvaćenom Sarajevu. „Zlatin dnevnik“ dirnuo je tada desetogodišnjeg Brazilca Rafaela Limu d‘ Oliveiru koji je kasnije počeo istraživati raspad SFRJ o čemu je nedavno objavio knjigu „Podijeljeno društvo – Jugoslavija“. Ove godine Rafael Lima, novinar koji danas živi u Lisabonu, bio je u Crnoj Gori.

Nedavno ste objavili knjigu o raspadu Jugoslavije. Zašto vas je, kao mladog čovjeka, zainteresovala ta priča i ovaj dio Evrope?

Rafael: Moj interes za Jugoslaviju počeo je tokom opsade Sarajeva. Imao sam deset godina, ali uvijek sam gledao vijesti na televiziji sa mojim djedom. Odrastao sam slušajući o kraju SSSR-a i Zalivskom ratu. Dakle, svjetski sukobi su uvijek bili prisutni u mom životu.
Ali 2000. godine, u školi, pročitao sam “Zlatin dnevnik”, o mladoj djevojci koja je živjela u Sarajevu. To je bilo slično dnevniku Ane Frank. Od dana kada sam završio čitanje te knjige pa sve do danas, uvijek sam čitao i čitam o Balkancima.
Zatim, počeo sam i da čitam Iva Andrića, gledam čuvene filmove Emira Kusturice, i tako je balkanska kultura postala dio mog života.

Da li ste posjetili nekadašnje republike, a danas države bivše Jugoslavije?

Rafael: Posjetio sam Hrvatsku i Sloveniju 2014. godine. Nakon toga Srbiju 2015. godine.  U martu 2017., ponovo sam posjetio sve ove zemlje.
Moj put je išao od Beograda, zatim Vukovar, Sarajevo, Zvornik, Srebrenica, Mostar, Kotor, Podgorica, Prizren, Visoki Dečani, Velika Hoča, Priština, Mitrovica, Skoplje, Niš i Zagreb.

{youtube} 7C7CrPrIMcA{/youtube}

Kako ste se osjećali dok ste pisali ovu knjigu?

Rafael: Nije bilo jednostavno. Puno je istraživanja. Čak iako se radi o fotografskom projektu, ova knjiga ima skoro 200 stranica i 70 tekstova.
I proces je bio zamoran, ali veoma uzbudljiv.

Da li vam je poznato kakva je situacija danas u državama bivše Jugoslavije?

Rafael: Pokušao sam da steknem neki utisak o tome u toku ovog putovanja. Ono što se može primijetiti jeste da ljudima, većini, nedostaje Titovo vrijeme. Ljudi su mi pričali da su tada znali šta imaju na kraju mjeseca. Sada je to drugačije.

FOTO: Rafael Lima

Kakav je vaš utisak, da li su građani ovih država zaboravili prethodne događaje i spremni da žive zajedno i ne ponove istu grešku?

Rafael: Ne. Rat je i dalje prisutan u mnogim gradovima koje sam posjetio. Srebrenica, Sarajevo, Vukovar i Beograd su neki od primjera.
Ožiljci sukoba su postali dio grada. Za mene, bilo bi nemoguće zaboraviti.  Ali, s druge strane, u Zagrebu, Ljubljani, Podgorici…, sasvim je drugačije.

U nekim mjestima građani jesu spremni da žive zajedno, ali na Kosovu, na primjer, nisu. Podjele su u malim stvarima u normalnom životu.
Jedan detalj koji sam primijetio jesu znakovi na ulicama. Albanci su izbrisali imena napisana na srpskom jeziku na 90 posto znakova koji se nalaze na putu.

Pitate me da li ljudi mogu ponoviti istu grešku. Da. Situacija koja je bila u Makedoniji jeste stvarni dokaz toga.

Jeste li bili u Crnoj Gori? Šta mislite o situaciji kod nas?

Rafael: Jesam, bio sam u Kotoru i Podgorici. Za mene je situacija u vašoj zemlji imala sličnosti sa Srbijom sve do 2015. godine, kada je Crna Gora odlučila postati član NATO-a.
Možda u ovom trenutku ta činjenica da je Crna Gora članica NATO-a može malo uticati na međuljudske odnose na lokalnom nivou, jer su sjećanja na bombardovanje Alijanse još svježa kod naroda. Međutim, gledajući dugoročno, to bi moglo donijeti dosta koristi.

FOTO: Rafael Lima

Šta mislite o našoj zemlji i šta je na vas ostavilo najveći utisak dok ste boravili na ovim prostorima? Zašto?

Rafael: Crna Gora ima jednu od ljepših obala svijeta. Glavni grad Podgorica je veoma mali grad u poređenju sa drugim glavnim gradovima Evrope i čini mi se da zadržava prvobitne karakteristike bez velikog uticaja sa Zapada, što je dobro za očuvanje sopstvenog identiteta.

Najinteresantnije mjesto koje sam posjetio bila je Velika Hoča koja se nalazi na Kosovu. Tamo sam upoznao ljude koji odbijaju da napuste zemlju, čak iako to znači da žive u najgorim uslovima. To me je podsjetilo na neke slične slučajeve koje sam imao priliku da vidim kada sam posjetio Palestinu.

{youtube} rcXVADlhnZU{/youtube}