STANDARD: Kako se u psihologiji definiše pojam porodice?

KRIVOKAPIĆ: Psihologija porodicu definiše kao društvenu organizaciju zasnovanu na biološkoj, psihološkoj, socijalnoj i ekonomskoj povezanosti. Ona predstavlja zajednicu koju čine odrasli partneri, njihovo potomstvo, kao i srodnici koji sa njima stanuju. Porodica predstavlja temelj svake ličnosti. U njoj se formiraju naši korijeni, na osnovu kojih gradimo dalji život, odnos prema sebi i drugim ljudima.

STANDARD: U svijetlu društvenih promjena, kako biste definisali porodicu danas?

KRIVOKAPIĆ: Iako smo možda zaboravili, i danas, kao što je bilo i nekad, porodica ima jednaku važnost i ulogu u životu svakog pojedinca. Isto tako, funkcionalna porodica je osnov svakog zdravog društva. Unutar porodice i odnosa koji postoje u njoj, svaka osoba dobija značajne resurse koji joj omogućavaju da se što lakše, brže i bolje izbori sa izazovima i problemima koje ima izvan porodičnog funkcionisanja. Zato je, između ostalog, bitno njegovati porodicu kao jednu od osnovnih životnih vrijednosti.

STANDARD: Kako psihologija definiše odnos između roditelja i djece?

KRIVOKAPIĆ: Odnos između djeteta i roditelja je jedan od najvažnijih odnosa za svaku osobu. Za dijete je on posebno značajan jer kroz njega gradi sliku o sebi, o svojoj vrijednosti. Zatim, oblikuje svoj karakter, usvaja principe o životu, drugim ljudima, sebi. Gradi sistem vrijednosti i uči šta je prihvatljivo, odnosno neprihvatljivo ponašanje – kako da se ponaša prema sebi i prema drugima. Na bazi tog odnosa, dijete bira i gradi druge važne odnose u životu. Kroz odnos roditelj-dijete, osim djeteta gradi se i uloga roditelja, koja je jedna od najkompleksnijih, najznačajnijih i svrsishodnijih uloga u životu.

STANDARD: Roditelji igraju ključnu ulogu u vaspitanju djece, a da li je igraju dobro?

KRIVOKAPIĆ: Tako je, osnovna uloga roditelja sastoji se u vaspitavanju djeteta. Kao što je značajno da se dijete pravilno fizički odgaja, tj. da bude zdravo i vitalno, jednako je važno da ima podsticaje, usmjeravanje u dijelu mentalnog, emocionalnog i socijalnog razvoja. 

Nezahvalno je govoriti o uspješnosti današnjih roditelja, i taj uspjeh ili neuspjeh ne smijemo generalizovati. Koliko je neko uspio kao roditelj najbolje se ogleda u količini sreće i blagostanja koje njegovo dijete osjeća i manifestuje u odnosu sa drugim ljudima.

STANDARD: Zašto mnogi roditelji danas kažu da je teško biti roditelj?

KRIVOKAPIĆ: Mnogi roditelji imaju uvjerenje da je danas posebno teško biti roditelj, jer procjenjuju da su spoljašnji (društveni) uticaji i izazovi veći i jači od njihovih kapaciteta da se izbore sa njima, i zaštite svoje dijete.  Zaista se stiče utisak da se većina roditelja odriče svog autoriteta koji bi trebalo da imaju nad svojom djecom, a samim tim ne preuzimaju odgovornost za vaspitavanje.

STANDARD: Koja je razlika u vaspitanju djece nekad i sad?

KRIVOKAPIĆ: Ranije se najčešće upotrebljavao autoritarni vaspitni stil, koji se bazira na nametanju neprikosnovenog roditeljskog autoriteta. On je rigidan, svodi se na nepopustljivim granicama i pravilima koje roditelj postavlja, ne osvrćući se previše na želje i stavove djeteta povodom istih. Bliskost, emocionalna razmjena i toplina su zanemarene. Takođe, ranije su roditelji često upotrebljavali dokazano neadekvatne metode, poput tjelesnog kažnjavanja. Tjelesno kažnjavanje, odnosno batine, utiču na to da dijete trenutno prekine sa određenim ponašanjem, zbog čega se može učiniti da su vaspitno djelotvorne. Međutim, one ostavljaju dalekosežne posljedice, koje se mogu ogledati u niskom samopouzdanju i samopoštovanju, neprimjerenom i neadekvatnom međuljudskom funkcionisanju, razvijanju različitih psihopatoloških crta i stanja, preosjetljivosti ili nedostatku empatije, nasilničkom ponašanju ili dugotrajnom trpljenju nasilja. 

Izbjegavajući tjelesno kažnjavanje, danas se vaspitni stilovi znaju preći u potpuno drugu krajnost, koja takođe nije dobra za pravilan rast i razvoj djeteta. Dakle, pretjerana premisivnost roditelja, popustljivost, nedostatak vođstva i granica, ili pak pretjerana usmjerenost na stvaranje materijalnog bogatstva vode do zanemarivanja potreba djeteta ili do neadekvatnog zadovoljavanja istih, čime se odgajaju frustrirani i pogubljeni pojedinci, koji imaju brojne poteškoće u svakodnevnom funkcionisanju.

STANDARD: Koliko je važno iskustvo koje su roditelji proživjeli ovih dana, kako bi se preispitali i pokušali da budu bolji očevi i majke?

KRIVOKAPIĆ: Nažalost, događaji koji su se desili u Srbiji, predstavljaju ozbiljan alarm za buđenje svijesti o značaju porodice i vaspitanja. 

Iako su roditelji (opravdano) preplavljeni strahom da bi se nešto slično moglo desiti i nama u Crnoj Gori, bilo bi dobro da iskoriste momenat i preispitaju svoje roditeljstvo. Da provjere kako se njihova djeca osjećaju i ponašaju, i šta mogu uraditi da se situacija u društvu (čiji smo svi zajedno tvorci) popravi.

STANDARD: Kako dolazi do toga da dijete počini zločin?

KRIVOKAPIĆ: Brojni faktori mogu uticati na to da se dijete odluči i počini zločin, poput onog koji se desio u Beogradu. Prije svega to zavisi od tipa, odnosno strukture ličnosti, zatim od sposobnosti i motiva.

STANDARD: Koji faktori utiču na to da dijete postane sociopata ili psihopata?

KRIVOKAPIĆ: Kada se govori o psihopatiji i sociopatiji misli se na antisocijalni poremećaj ličnosti, koji važi za jedan od najdestruktivnijh poremećaja ličnosti. 

Njegova prevalenca, odnosno zastupljenost u populaciji je 3,3%. 

Etiologija antisocijalnog poremećaja ličnosti je kompleksna i multifaktorijalna, ne može se svesti samo na jednu vrstu uzroka. Dakle, ona uključuje biološke, razvojne i socijalne faktore. 

Ono što je posebno važno istaći jeste da se dijagnoza za poremećaj ličnosti ne može postaviti osobi koja nema 18 godina, iako se određena ponašanja manifestuju jasno i na uzrastu do 15. godine.

STANDARD: Možete li reći nešto više o uticaju novih tehnologija na djecu i roditelje danas?

KRIVOKAPIĆ: Nove tehnologije su postale dio svakodnevnice svakog pojedinca u 21. vijeku. Osim brojnih prednosti koje nam nude, imaju i drugu stranu medalje – izvor su brojnih neadekvatnih sadržaja, koji su posebno neprimjereni za djecu u razvoju, izazivaju ozbiljnu zavisnost i narušavaju kvalitet života i međuljudskih odnosa ukoliko dozvolimo da one konzumiraju nas, a ne mi njih, kako je primarno zamišljeno da im bude svrha.

STANDARD: Ko je zakazao u sistemu pa smo svjedoci sve češćeg vršnjačkog nasilja i zločinačkog ponašanja maloljetnika i zbog čega je došlo do porasta vršnjačkog nasilja u CG i regionu?

KRIVOKAPIĆ: Slobodno možemo reći da je zakazao čitav sistem – a on se sastoji od porodice (koja je očigledno u ozbiljnoj krizi), vaspitno-obrazovnih ustanova, zdravstvenih ustanova i sistema socijalne i dječje zaštite, i svih građana.  Smatram da je do porasta i brutalnosti vršnjačkog nasilja došlo jer ne marimo dovoljno za djecu, njihove potrebe i za to kako se stvarno osjećaju. 

Umjesto empatije, zajedništva, solidarnosti i jednakosti, promovišemo samoživost, otuđenost, agresiju i pohlepu kao životne vrijednosti. Zato i svjedočimo svemu što se dešava, i dalje, čini mi se, nesvjesni koliko nam djeca svojim ponašanjem šalju pozive u pomoć.