U malim sredinama strah, sram i tišina često su jači od pravde. Žene koje trpe nasilje nerijetko ostaju bez podrške, zarobljene između nefunkcionalnih institucija i društva koje okreće glavu. Reakcije sistema su spore, a dostupnost pomoći zavisi od toga u kojem dijelu zemlje žena živi.
STANDARD: Koliko žena vam se obratilo u posljednjih godinu dana, i koliko ih je bilo u situaciji opasnoj po život? Možete li opisati koji su to faktori koji SOS tim prepoznaje kao alarm da je žena u neposrednoj opasnosti? Šta tada konkretno preduzimate i koliko brzo sistem reaguje u takvim slučajevima?
SOS PLAV: U posljednjih godinu dana, broj žena koje su se obratile našoj organizaciji za pomoć je 38, što je manji broj u odnosu na isti period prethodne godine. Iako se čini da broj prijava opada, to ne mora nužno značiti da je nasilje u opadanju, već da žene možda i dalje nemaju povjerenja u sistem ili se boje prijaviti, naročito u manjim sredinama gdje su stigmatizacija i društveni pritisak još uvijek prisutni. U posljednjim godinama, posebno u našim opštinama, svjedočimo porastu cyber nasilja. Ovaj oblik nasilja postaje sve prisutniji, jer nasilnici koriste društvene mreže i druge online platforme kako bi prijetili, uhodili i manipulisali žrtvama. Žene koje su doživjele fizičko nasilje često postaju meta i cyber nasilja, što dodatno pogoršava njihovu situaciju i dovodi do povećanog stresa i straha.
Kada govorimo o ženama u neposrednoj opasnosti, SOS tim prepoznaje nekoliko alarmantnih faktora koji ukazuju na visok nivo rizika za život žene. To uključuje prijetnje smrću, fizičko nasilje, te situacije u kojima žena pokazuje ozbiljne znakove psihološke iscrpljenosti i straha, kao i promjene u ponašanju – poput potpuno povučenog stava, nesposobnosti za donošenje odluka ili nerealnog osjećaja bezizlaznosti. U takvim slučajevima, naš tim odmah reaguje kroz koordinaciju sa relevantnim institucijama, uključujući policiju, Centr za socijalni rad, i druge nadležne službe. Prioritet nam je pružiti ženi sigurnost i, ukoliko je potrebno, organizovati hitnu privremenu zaštitu kroz sigurne kuće ili druge oblike smeštaja širom Crne Gore.
Naglašavamo da je izuzetno važno imati brzo i efikasno reagovanje svih relevantnih institucija. Posebno želimo naglasiti da je policija u Plavu, pod vodstvom novog načelnika, od izuzetnog značaja za rješavanje i sankcionisanje slučajeva nasilja. Novi načelnik policije je pokazao veliku posvećenost i efikasnost u prepoznavanju ozbiljnosti nasilja i pružanju odgovarajuće zaštite žrtvama. Službenici u Plavu rade usklađeno sa SOS timom kada je to potrebno kao I sa drugim partnerima u cilju brže reakcije i obezbjeđivanja zaštite za žene koje su u neposrednoj opasnosti. Nažalost, i dalje postoje izazovi u brzini reakcije sistema u nekim situacijama, što može biti povezano sa kapacitetima institucija ili birokratskim preprekama. Međutim, smatramo da je angažman i saradnja sa policijom, naročito u Plavu, ključni faktor koji doprinosi tome da žene dobiju pravovremenu pomoć i zaštitu.
STANDARD: Koji su najdublji razlozi zbog kojih žene u Crnoj Gori ostaju u nasilnim odnosima, čak i kada imaju mogućnost da odu?
SOS PLAV: Žene u Crnoj Gori, često ostaju u nasilnim odnosima zbog složenog spleta psiholoških, društvenih, ekonomskih i kulturnih razloga. Iako spolja može izgledati da “imaju mogućnost da odu”, stvarnost je često mnogo komplikovanija.Prvo, psihološki razlozi igraju veliku ulogu — strah, stid, osjećaj krivice i gubitak samopouzdanja koje nasilnik sistematski gradi tokom vremena. Mnoge žene vremenom razviju tzv. „naučenu bespomoćnost“, gdje više ne vide izlaz, čak ni kada on objektivno postoji. Zatim, ekonomska zavisnost je jedan od ključnih faktora. Nedostatak sopstvenih prihoda, posla ili podrške od porodice i zajednice čini ih ranjivim. Pitanje „kako ću izdržavati djecu?“ često nadvlada želju za napuštanjem odnosa.Treći važan aspekt je društveni pritisak i stigmatizacija. U manjim sredinama u Crnoj Gori i dalje postoji snažan patrijarhalni obrazac koji ženu osuđuje ako „razbije porodicu“, dok često opravdava ponašanje muškarca. Zbog toga žene često ne dobiju podršku ni od najbližih. Ne treba zaboraviti ni emocionalnu povezanost – mnoge žene i dalje vole svog partnera, nadaju se da će se promijeniti, ili vjeruju njegovim izvinjenjima i obećanjima nakon epizoda nasilja. I na kraju, često je u pitanju i nedovoljno informisanje o pravima i zaštitnim mehanizmima, ili nepovjerenje u institucije koje bi trebalo da pruže pomoć. Ako su prethodna iskustva bila loša – ako institucije nisu reagovale adekvatno – žene često biraju da ostanu u nasilju jer im to djeluje „sigurnije” nego neizvjesnost.
STANDARD: Kako izgleda psihološki proces žene koja godinama trpi nasilje – od prvih znakova kontrole do potpune izolacije i tišine?
SOS PLAV: Psihološki proces žene koja godinama trpi nasilje najčešće počinje postepeno – od suptilne kontrole i ljubomore, preko emocionalne manipulacije, pa sve do potpune izolacije. Na početku žene često ne prepoznaju ponašanja kao nasilna, već ih tumače kao brigu ili ljubav. Vremenom, dolazi do urušavanja samopouzdanja, osjećaja krivice i straha, što otežava donošenje odluke o odlasku. Kako se nasilje pojačava, žene se povlače, gube kontakt sa porodicom i prijateljima, a često prestaju i da traže pomoć. Ulaze u stanje tišine, gdje nasilje postaje “normalizovano”, a izlaz djeluje kao nemoguć. Na SOS telefonu često slušamo upravo ove priče – gdje je podrška prvi korak ka prepoznavanju nasilja i vraćanju osjećaja sopstvene vrijednosti.
STANDARD: Na koji način porodično nasilje utiče na identitet žene – šta se sve izgubi u njoj prije nego što dođe po pomoć?
SOS PLAV: Porodično nasilje duboko narušava identitet žene. Kroz godine zlostavljanja, žena često izgubi osjećaj sopstvene vrijednosti, samopouzdanje, vjeru u svoje sposobnosti i pravo na izbor. Nasilje utiče na sve sfere njenog bića – kao partnerke, majke, profesionalke, prijateljice.
Prije nego što dođe po pomoć, žena je često već „zaboravila“ ko je bila prije nasilja – njene potrebe, želje i snovi bivaju potisnuti. Mi u SOS telefonu često razgovaramo sa ženama koje više ne vjeruju svom glasu, ne prepoznaju svoje emocije i treba im vrijeme da povrate osjećaj sebe. Traženje pomoći je prvi korak ka obnavljanju identiteta i dostojanstva.
Nasilje nije porodična stvar, već društveni problem – i svi snosimo odgovornost!
STANDARD: Da li institucije razumiju kompleksnost odnosa između žrtve i nasilnika, ili i dalje očekuju “brzu odluku i brzi izlaz”?
SOS PLAV: Nažalost, i dalje se često dešava da institucije ne u potpunosti razumiju kompleksnost odnosa između žrtve i nasilnika. Umjesto da prepoznaju psihološku i emocionalnu zavisnost, dugogodišnju traumu i strah, od žena se očekuje da odmah prekinu odnos, podnesu prijavu i “brzo izađu” iz nasilja. Ovakav pristup zanemaruje činjenicu da je proces napuštanja nasilne veze duboko ličan, često dugotrajan i ispunjen brojnim preprekama. Kao SOS telefon, mi svakodnevno svjedočimo koliko je ženi potrebna kontinuirana podrška, razumijevanje i siguran prostor da bi mogla donijeti odluku u skladu sa svojim mogućnostima i tempom. Napredak postoji, ali je važno da institucije nastave da se senzibilišu i prilagođavaju pristup – ne samo prema zakonu, već i prema stvarnim potrebama žrtava.
STANDARD: Koliko je važna prva reakcija društva i sistema kada žena prvi put prijavi nasilje – i kako je moguće da sistem već tu prvi put zakaže?
SOS PLAV: Prva reakcija društva i sistema je presudna. To je trenutak kada žena, često nakon godina ćutanja, skupi hrabrost da progovori – i upravo tada treba da naiđe na razumijevanje, povjerenje i zaštitu. Ako institucije reaguju sa nevjericom, minimiziranjem problema ili birokratskim preprekama, žena dobija poruku da joj niko ne vjeruje i da je bolje da ćuti. Takav odgovor može dovesti do toga da se povuče i nikada više ne zatraži pomoć. Nažalost, sistem i dalje često zakaže u toj prvoj reakciji – zbog neosjetljivog pristupa, nedostatka koordinacije ili nespremnosti da se prepozna psihološko nasilje kao ozbiljan oblik zlostavljanja. Zato je ključno kontinuirano raditi na edukaciji i senzibilizaciji svih koji dolaze u kontakt sa žrtvama nasilja.
STANDARD: Kada govorimo o porodičnom nasilju nad ženama, da li možemo reći da je riječ o ličnom problemu – ili o duboko ukorijenjenoj društvenoj patologiji?
SOS PLAV: Porodično nasilje nad ženama nije lični problem – to je duboko ukorijenjena društvena patologija. Iako se dešava iza zatvorenih vrata, ono je odraz neravnopravnosti, patrijarhalnih vrijednosti i tolerancije na nasilje u društvu. Kada nasilje posmatramo kao individualni problem žene, zanemarujemo odgovornost zajednice i institucija. Time ostavljamo ženu samu, umjesto da mijenjamo sistemske uslove koji omogućavaju da nasilje traje i ponavlja se. Zato je važno da govorimo o porodičnom nasilju kao o javnom, društvenom problemu koji zahtijeva zajedničku, koordinisanu i istrajnu akciju svih – od pojedinaca do države.
STANDARD: Kako funkcioniše mehanizam tišine unutar porodica, posebno u manjim sredinama – i kako utiče na spremnost žene da progovori?
SOS PLAV: Mehanizam tišine unutar porodica, naročito u manjim sredinama, temelji se na strahu, stidu i društvenom pritisku. U manjim zajednicama, gdje svi znaju jedni o drugima, postoji snažan osjećaj da bi prijavljivanje nasilja moglo ugroziti porodičnu čast i imidž. Žena često osjeća da će biti osuđena od strane porodice, prijatelja, pa čak i komšija, što je dodatno obeshrabruje da progovori. Tišina tako postaje zaštitni mehanizam – i za nasilnika, koji je često dio iste zajednice i društva, i za žrtvu, koja se boji da će biti stigmatizovana ili odbijena. U takvom okruženju, žene se često povuku u sebe, što dodatno otežava prepoznavanje nasilja i traženje pomoći. Samo stvaranjem sigurne sredine, gdje je podrška dostupna i gdje se nasilje prepoznaje kao društveni problem, možemo pomoći ženama da prekinu tišinu i progovore.
STANDARD: Šta se dešava sa ženom koja više ne traži zaštitu jer zna da će biti izložena još većoj osveti, a niko je neće istinski zaštititi?
SOS PLAV: Kada žena prestane da traži zaštitu, jer vjeruje da će biti izložena još većoj osveti i da joj niko neće istinski pomoći, dolazi do ozbiljnog psihološkog sloma. Osjeća se potpuno bespomoćno, izgubljeno i potpuno prepušteno nasilju, jer je uvjerena da nijedna institucija, ni društvo, neće stati u njenu odbranu. Ona se često povlači u tišinu, u strahu da će njena prijava dodatno pogoršati situaciju, možda čak izazvati još brutalniji oblik nasilja. U tom trenutku, žena postaje emocionalno i psihološki iscrpljena, gubi vjeru u sistem i prestaje da vidi izlaz iz situacije. To može dovesti do ozbiljnih psiholoških problema poput depresije, anksioznosti, pa čak i posttraumatskog stresnog poremećaja. Važno je shvatiti da je ovo stanje rezultat ne samo nasilja, već i institucionalnog propusta da pruži pravovremenu, efikasnu i dosljednu zaštitu. Svaka žena treba da zna da nije sama i da postoje sigurne strukture i podrška koje će joj pomoći da se oslobodi nasilja, bez straha od odbacivanja.
STANDARD: Možete li objasniti kako ekonomska zavisnost funkcioniše kao oruđe kontrole i nasilja nad ženama?
SOS PLAV: Ekonomska zavisnost je jedno od najefikasnijih oruđa kontrole u nasilnim vezama. Kada žena zavisi od partnera za osnovne životne potrebe – kao što su novac, stan, hrana – ona se nalazi u poziciji gdje ne može lako da napusti nasilnu situaciju. Nasilnik često koristi ovu zavisnost kao način da je manipuliše, prijeti, omalovažava i održava pod kontrolom. Nasilnik može oduzeti ženi pristup novcu, spriječiti je da radi ili je prisiliti na niže plaćene poslove, što dodatno smanjuje njene šanse za finansijsku nezavisnost. Često, on je jedini izvor prihoda, a žena postepeno gubi mogućnost da samostalno donosi odluke, što stvara začarani krug iz kojeg je veoma teško izaći. Ekonomska zavisnost čini da žena osjeća da je nemoguće napustiti partnera, jer bi morala da se suoči s teškim životnim uslovima, siromaštvom i nesigurnošću. Ovaj oblik kontrole ne samo da je finansijski nasilje, već ima dugoročne psihološke posljedice, jer ženi oduzima njen osjećaj slobode i samostalnosti.
STANDARD: Na osnovu vašeg iskustva, da li sistem više traži da žena dokaže da je žrtva, nego što od nasilnika traži da dokaže da nije?
SOS PLAV: Nažalost, u mnogim slučajevima sistem zaista traži od žene da dokaže da je žrtva, dok istovremeno vrlo malo traži od nasilnika da dokaže svoju nevinost. Žene se suočavaju sa brojnim birokratskim preprekama, pitanjima koja često sumnjaju u njihovu priču, i zahtjevima za dokazivanjem traume, fizičkog ili emocionalnog nasilja. Ovo ih dodatno obeshrabruje i može produbiti osjećaj nevjerovanja i stigmatizacije. S druge strane, nasilnici često imaju koristi od pretpostavke nevine do momenta kada su dokazani, i često se smatramo “neutralnima” u slučaju, što daje prostor za manipulaciju i izbjegavanje odgovornosti. Ovakav pristup stvara dodatni stres za žrtve, koje su često već iscrpljene strahom, nesigurnošću i emocionalnim šokom. Idealno bi bilo da sistem funkcioniše na način da se fokusira na zaštitu žrtve od trenutka kada prijavi nasilje, a ne da je dodatno traumatizuje postavljanjem nerealnih zahtjeva za dokazivanje.
STANDARD: Kako izgleda proces oporavka žene koja je godinama živjela u nasilju – šta su prvi koraci, a šta najteži trenuci?
SOS PLAV: Proces oporavka žene koja je godinama živjela u nasilju je dug, složen i izuzetno osjetljiv. Prvi korak je gotovo uvijek pronalaženje sigurne sredine i podrške, bilo kroz institucionalnu pomoć, prijatelje, porodicu ili organizacije poput naše oranizacije – SOS telefona. Za mnoge žene, to je prvi put da se osjećaju sigurno i zaštićeno. Smatramo da najteži trenuci obično dolaze tokom perioda suočavanja s traumama koje su pretrpjele. Žena mora da procesuira sjećanja na nasilje, što često izaziva duboke emocionalne boli i psihološke probleme poput posttraumatskog stresnog poremećaja. Povratak povjerenja u sebe, društvo i ljude oko nje je izuzetno težak i zahteva kontinuiranu podršku i terapiju. Najveći izazov je obnoviti osjećaj identiteta i samopouzdanja, što može potrajati mjesecima, pa čak i godinama.
STANDARD: Da li imate utisak da država koristi nevladine organizacije kao zamjenu za sopstvenu odgovornost?
SOS PLAV: Čini da država, iako ima zakonske mehanizme, nije dovoljno prisutna na terenu i ne prepoznaje uvijek u potpunosti ozbiljnost problema. Nevladine organizacije često postaju nosioci pružanja direktne pomoći žrtvama nasilja, jer država nije u mogućnosti ili ne pokazuje dovoljno volje da obezbijedi sveobuhvatnu, stalnu i efikasnu podršku. Iako su nevladine organizacije ključni partner u borbi protiv nasilja, naš rad ne bi trebao da bude zamjena za odgovornost države. Država mora uložiti više resursa u sistemsku podršku i prevenciju nasilja, kao i u izgradnju kapaciteta državnih institucija za rad sa žrtvama bilo koje vrste nasilja.
Tamo gdje su svi blizu, najusamljenija je žena koju niko ne pita kako zaista jeste. A kad i pita, ne želi da čuje odgovor.
STANDARD: Kada biste morali opisati odnos društva prema ženama koje su preživjele nasilje – da li je on empatičan, ravnodušan ili prikriveno osuđujući?
SOS PLAV: Nažalost, I dalje je u našim sredinama odnos društva prema ženama koje su preživjele nasilje često više prikriveno osuđujući nego empatičan. Iako postoji razumijevanje da je nasilje ozbiljan problem, mnoge žene se suočavaju sa društvenim predrasudama, kritikom i nejednakim tretmanom. Stigmatizacija žrtava nasilja je i dalje prisutna, naročito u manjim sredinama, gdje se smatra da “žena treba da izdrži” ili imamo momenat kada se u društvu postavlja pitanje zašto nije napustila nasilnu vezu ranije. Empatija nije uvijek prisutna, a mnogi ljudi smatraju da žrtva ima neku vrstu odgovornosti za nasilje koje je doživjela. To stvara osjećaj srama i straha kod žrtava, otežavajući im da potraže pomoć ili da budu uzete ozbiljno.
STANDARD: Šta se mora promijeniti u zakonskom, ali i kulturnom okviru, da bi žena u Crnoj Gori znala da je država njena saveznica, a ne još jedan zid protiv nje?
SOS PLAV: Da bi žena u Crnoj Gori imala povjerenje u institucije i znala da je država njen saveznica, nužno je da dođe do promjena u zakonodvanom okviru, kao i kulturnoj percepciji nasilja. Prvo, zakonodavni okvir treba da bude stroži, jasniji i efikasniji, sa jasnim mehanizmima za zaštitu žrtava, bržu reakciju institucija i adekvatnu kaznu za nasilnike. Takođe, važno je da se uvedu obavezni programi obrazovanja i senzibilizacije za sve relevantne institucije, od policije do socijalnih radnika, kako bi se poboljšao kvalitet i brzina odgovora na prijave nasilja. Kulturne promjene zahtijevaju edukaciju i osvještavanje društva o tome da nasilje nije privatna stvar, već društveni problem koji se mora zajednički rješavati. To podrazumijeva i promjene u mentalitetu, borbu protiv patrijarhalnih vrijednosti i ravnopravnost žena na svim nivoima društva.
*Ukoliko imate problem u komunikaciji sa institucijama, a žrtva ste nasilja u porodici, vršnjačkog nasilja ili vam treba psihološko savjetovanje – portal Standard vam može pomoći u uspostavljanju kontakta sa nadležnima. Možete nam se obratiti na broj telefona +382 68 017 825.
Preporučeno
*Projekat ”Nasilje u porodici – fokus na nasilju nad ženama” podržan je od strane Ministarstva kulture i medija i Fonda za medijski pluralizam.
Video