Vlada duže vrijeme najavljuje izmjene Zakona o igrama na sreću i uvođenje registra s podacima građana kojima bi se zabranio pristup kladionicama i kazinima. U Ministarstvu finansija i socijalnog staranja najavljuju novi rigorozniji zakon. Uvešće registar isključenih lica s popisom osoba kojima se zabranjuje ulaz u kladionice i kockarnice. Na popisu bi bili korisnici socijalne pomoći, osobe kojima je dijagnostikovana patološka zavisnost od kocke, studenti koji primaju stipendiju, osobe koje ne plaćaju alimentaciju
Da je kockanje bolest o kojoj treba više da se govori i da iz dana u dan po jedan mladi život biva uvuče u ozbiljnu bolest govori i priča klijenta JU Kakaricka gora koji je pristao da sa nama podijeli kako je počeo borbu sa ovom bolešču.“Počeo sam da kockam sa 14 godina. Prvi kontakt sa kockom je bio u kladionici i na poker aparatima. Tad sam mislio da je to vid zabave i da to ne može da dovede do nekih štetnih posljedica”, kaže nam na početku dvadesetodevetogodišnji mladić čiji indetitet u daljem tekstu nećemo otkriti.
“Da sam u problem shvatio sam prije oko godinu dana. U tom trenutku sam shvatio da mi više nije važno da li gubim ili dobijam već mi je važan taj adrenalin koji mi kocka pruža. Dugovi su se gomilali. Moja porodica do tada nije znala da sam u problemu, nije im bilo jasno kako ne mogu bez kocke, to su vidjeli kao moj bezobrazluk, nisu shvatali da je bolest, da bez toga ne mogu.
Pokušavao sam da prestanem, najčešće u periodima kada su se dugovi gomilali ali je to trajalo najduže pet, šest dana, nakon toga bih ponovo posezao za kockom i sve iznova”, govori dodajući da kada su stvari napolju postale toliko nepodnodnošljive, dugovi koje ne može da vrati, loši odnosi u porodici, svakodnevni stres i posle bezbroj neuspješnih pokušaja da prestane sam, shvatio je ipak da ne može sam i odlučio da potraži pomoć.
Kriminalna djela, krađe, razbojništva, sve samo da ima za kockanje…
“U početku sam kockao sa novcem koj sam zarađivao, kada to nije bilo dovoljno, tj. kad sam se zaduživao toliko da ne mogu da vraćam dugove, počeo sam prvo da prodajem svoje telefone pod izgovorom da vratim dugove ali na kraju je i taj novac išao na kocku.
Nakon toga počeo sam da kradem. Prva krađa je bila sa 15 godina kada sam počeo po buticima da kradem garderobu koju sam posle prodavao, krao sam iz kuće i od rodbine zlato i vrijedne stvari, sve što sam mogao da prodam”, priča nam.
“Sa 19 godina sam počinio i prvo razbojništvo, obio sam i opljačkao prodavnicu. Tad sam nekim čudom uspio da prođem nekažnjeno”, kaže pa nastavlja:
“Posle srednje škole sam se zaposlio i počeo da radim kao konobar, bio mi je dostupan novac od pazara pa sam više puta to prokockao zbog čega sam kasnije i dobijao otkaze kad nisam uspijevao da se snađem i vratim novac. Često sam mjenjao poslove, nije ljudima trebalo puno vremena da shvate da ne mogu da mi vjeruju“, ističe nam o svojoj ispovijesti ovaj mladić.
I tu nije kraj njegovim mukama, sa 25 godina prvi put odlazi u zatvor.
“Name, zbog dugova sam morao da založim svoj auto koji mi je porodica kupila malo prije toga. Nisam znao što da im kažem. Tad mi se činila dobra ideja da odem da radim u Budvu preko ljeta i da zaradim novac da vratim auto. Tako je i bilo. Zaposlio sam se i fino sam zarađivao, ali sam opet po starom obrascu većinu novca trošio na kocku. Posle par mjeseci kada je došlo vrijeme da se vratim u Podgoricu, nisam imao ni novac ni kola. Nisam znao šta da kažem porodici.
Bio sam očajan. Čak sam jednu noć prespavao na ulici pokušavjući da smislim dovoljno dobar izgovor, ali nikako da kažem istinu. Morao sam doći do novca, kako sam i ranije imao iskustva sa krađama odlučio sam da opljačkam kladionicu. Iz kladionice sam uzeo dosta novca, ali opet, ujutru sam, ne znam ni sam zašto, samo ušao u najbližu kockarnicu i opet potrošio sve“, priča.
Tada je kaže imao dva izbora – da ponovi djelo ili da se ubije.
“Obije opcije za mene su tada bili jednako realne. Odlučio sam se za prvu, opet. Te noći opljačkao sam obližnji market. Policija me je privela posle pola sata, neko me je snimio. Kada sam shvatio kada ću zbog ovoga otići u zatvor umjesto da mi bude teško, osjetio sam olakšanje. Stres koji sam preživljavao svakog dana činio mi se strašniji od svakog zatvora. Moja porodica nije znala gdje sam, saznali su tek posle dva dana kada je ta vijest objavljena u svim medijima i snimak počeo da kruži internetom. Prepoznali su me i inicijali su bili dovoljni, znali su da sam to ja. Ali ni to mi nije bilo dovoljno“.
Izazi iz zatvora nastavlja da kocka, sada još više.
“Jutarnji ritual, cigareta, kafa i telefon. Kladio sam se online. Nije bilo bitno koliko novca imam 10 ili 1000 eura, isto je, to su samo brojevi, bitno je da kockam. Ne umijem riječima da opišem žudnju i potrebu za tim“.
Prije godinu dana se dešava i za njega najgora stvar, gdje se zapitao u kakvog se čovjeka pretvotio.
“Bio sam bez centa, zadužen, bez posla, porodica bijesna zbog svega sto radim. Bio sam sam, ali ne i usamljen kocka je bila tu, stalno, svaki dan 24/7. Stajao sam na autobuskoj stanici. Pored mene starija žena, godina kao moja baba. Nisam mnogo razmisljao, prišao sam joj i zamolio da mi da euro – jedan euro, jer nemam para a treba mi za autobus.
Žena mi je bez razmišljanja dala, stvarno mi je bio potreban novac za bus do kuće. Ali trafika u blizini, opet me vuče želja. Prišao sam i taj euro uplatio kao depozit na svoj račun za kockanje. Pomislio sam – toliko si jadan da si spreman da prosiš na ulici da bi kockao, to saznanje je za mene bilo najstrašnije do tad. Nisam mogao da vjerujem u šta sam se pretvorio“, govori uz težak uzdah.
Ipak ima poruku za sve, a to je da pažljivo biraju načine na koji se zabavljaju.
“Kocka nije zabava već ozbiljan problem kada preraste u zavisnoost. Moja želja da kockam maglila mi je razum i sada često kada razmišljam o stvarima koje sam uradio i brojnim stvarima koje sam izgubio, najmanje važan je novac. Izgubio sam samopouzdanje i samopoštovanje, povjerenje bližnjih, bliskost, narušio svoje i njihovo ztravlje izlažući ih svakodnevno stresu.
Oporavak i liječenje
“Moj put oporavka podrazumijevaće da se ubuduće trudim da sve što je moguće ispravim ali i da na neki način svima koje znam objasnim da je ovo ozbiljna bolest i da izlazak iz nje uopšte nije lak”, napominje klijent.
Prema sadašnjem zakonu, objekti koji priređuju igre na sreću ne smiju biti bliže obrazovnim ustanovama od 250 metara, a u praksi postoje izuzeci od pravila.
Kako izgleda put izliječenja jednog kockara, koliko traje, upitali smo i Aidu Kerović, socijalnu radnicu JU “Kakaricka Gora”, gdje se liječi naš sagovornik.
“Patološko kockanje je hronična bolest, tokom tretmana koji pružamo radimo na eliminisanju destruktivnih i autodestruktivnih obrazaca koji su sastavni dio kliničke slike, kroz individualne i grupne psihoterapije. Ishod tretmana zavisi od klijentove motivacije za cjelokupnog životnog stila i njegovih ličnih kapaciteta, to znači da se i promjenom recidivi (ponovno posezanje za sredstvom zavisnisnosti, u ovom slučaju kockom) dešavaju i sastavni su dio kliničke slike bolesti zavisnosti”, priča.
U okviru rezidencijalnog dijela koji traje godinu dana klijentima i klinjentkinjama koji borave u ovoj ustanovi u skladu sa potrebama i procjenom, organizuju aktivnosti i sadržaje koje im omogućavaju kvalitetan oporavak.
“Dakle, rad sa klijentom/kinjom podrazumijeva individualne i grupne psihoterapije, koje čine osnov tretmana, zatim psihološke radionice, radno-okupacionu terapiju, sportsko-rekreativne aktivnosti i zahtijeva aktivno uključivanje klijenta u proces oporavka.
U ukupnom broju naših klijenata do sada 5% čine zavisnici od kocke, sa tendencijom porasta ovih procenata u posljednje vrijeme. U praksi često srijećemo sa udruženom zavisnošću, najčešće kocka i alkohol ili kocka i kokain, takođe, u anamnezi zavisnosti od drugih supstanci naši klijenti su imali epizode problematičnog kockanja ili povremenog kockanja sa većim ulozima”, objašnjava Kerović.
Alarmantno: Porast maloljetnika koji se suočavaju sa zavisnošću od kockanja
“Posmatrajući trendove u smislu interesovanja i prijema zavisnika od kocke na tretman našoj ustanovi, primijetan je trend rasta u posljednjih nekoliko godina. Ovaj trend možemo razumjeti na više načina, da je patološko kockanje u društvu prepoznato kao bolest koju treba tretirati i s time u vezi i potražiti stručnu pomoć, ali možemo razmišljati i o digitalizaciji društva koja je dovela do toga da se kockanje prebaci na brojne online platforme čime je došlo do povećanja dostupnosti i time do porasta broja zavisnika od kocke u opštoj populaciji.
Često smo suočeni i sa interesovanjem maloljetnika kojima je potreba podrška i pomoć i koji su u ranoj fazi razvoja ove bolesti ali naša ustanova pruža tretman isključino punoljetnim licima. Formranje registra zavisnika od kocke, može značajno uticati i na smanjenje dostupnosti kanala za klađenje svima onima koji su u problemu što može rezultirati i manjim brojem recidiva nakon liječenja”, ističe.
Zbog porasta ove zavisnosti posebno među mladima, zakon predviđa određene, promjene ali…
“Smatramo da zakonska rješenja moraju pratiti i društvene promjene koje se dešavaju u ovoj oblasti, posebno cijenimo važnim onemogućavanje dostupnosti igara na sreću maloljetnim licima. To danas imamo kao zakonsku nomu, mada iz iskustva znamo da se to krši. Često i u dnevnim termnima na brojnim televizijskim kanalima imamo reklame za igre na sreću, čini se da je to u poslednje vrijeme i prilično učestalo čime se može poslati poruka da je to nešto bezazleno i igra. Istina je drugačija. Smatramo da zakonske norme moraju biti strožije i kontrolisanje poštovanja istih intenzivirano. Još jedan izazov sa kojim se susrijećemo je online klađenje koje prestavlja i jedan vid sive zone u kojoj kontolni mehanzmi nisu prisutni te i u tom smislu se mora naći način da se i u tom domenu uspostavi određena kontrola.
Novi zakon predviđa povećanja naknada priređivačima igara i strože uslove za dobijanje koncesije.
U najvećem broju slučajeva ova zavisnost počinje u periodu adolescencije i mlađem odraslom dobu. Kao i zavisnost od psihoaktivnih supstanci, i zavisnost od kockanja ima hronični, recidivirajući tok. Kockar nije u stanju da prestane da razmišlja o kockanju, i ova preokupiranost je opsesivnog karaktera.
Najčešće vrste kockanja koje se upražnjavaju su: Igranje na sreću, sportsko klađenje, poker aparati, rulet i sve zastupljenije internet klađenje.
Kockanje, kao i sve ostale zavisnosti, ometa život pojedinca, a svakako utiče i na cijelu porodicu.
“Veliki procenat kockara ima ozbiljne probleme sa alkoholom i drogama, a kockanje je povezano i sa većim zdravstvenim problemima kao što su srčani problemi i oboljenja jetre“, napominje Kerović.
U Kući zdravlja pet osoba zavisnih od kocke
“Kuća zdravlja”, je besplatni socijalni servis za građane Podgorice kojima je potrebna psihosocijalna podrška. S obzirom na njene aktivnosti, a iz razloga ekonomičnosti pružanja pomoći, poslovi Kancelarije za prevenciju bolesti zavisnosti odvijaju se u Kući zdravlja.
“Kuća zdravlja sprovodi aktivnosti za unapređenje zdravlja i prevenciju bolesti, u skladu sa zakonom. Aktivnosti se odnose na prevenciju bolesti, promociju zdravlja, smanjivanje rizika i drugih neželjenih posljedica po zdravlje i zdravstveno stanje pojedinaca i zajednice u cjelini”, navode.
Kancelariji za prevenciju bolesti zavisnosti od početka 2021. godine javio se 41 zavisnik starosne dobi od 16-48 godina.
Preporučeno
“Od navedenog broja pet osoba su zavisnici od kocke, prosječne starosti 28 godina. U zavisnosti od prikupljenih podataka od zavisnika, oni se upućuju na liječenje ili u Javnu ustanovu za smještaj, rehabilitaciju i resocijalizaciju korisnika PAS na Kakarickoj gori, ili im se u Kući zdravlja obezbjeđuju besplatna psihološka savjetovanja uz pojačan nadzor roditelja, ukoliko se radi o maloljetnim licima”, kazali su nam, iz Kuće zdravlja.
Video