Nasilje u porodici i dalje je ogroman društveni problem, a da bi se doprinijelo njegovom smanjenju, neophodno je da se nadležni i stručna javnost iz različitih oblasti, zalažu za promjenu društvene klime. Na tu temu razgovarali smo sa predjednicom Sigurne ženske kuće, Ljiljanom Raičević, koja se već 22 godine svom snagom bori za sve žrtve porodičnog nasilja. Posjetili smo je u prostorijama organizacije na čijem je čelu, gdje smo imali priliku i da poslušamo priču jedne Podgoričanke koja je bila žrtva fizičkog, seksualnog i ekonomskog nasilja. Da to nije izolovan slučaj, pokazuje i činjenica da je ona 500ta osoba koja se od 1. januara obratila za pomoć Sigunoj ženskoj kući.

Sajber kriminal

„Ima puno žena koje se javljaju u inboxu, pišu poruke, ili me zaustave negdje na ulici. Tako da ima barem 650 slučajeva, ali evo ovo je ta zvanična brojka. Tu su različite situacije, najčešće zbog domaćeg nasilja, a jedan veći broj, koji se javlja u skorije vrijeme, je sajber kriminal, odnosno onlajn kriminal, ili ucjene različitih vrsta kojim podliježu žene koje imaju nalog na nekim društvenim mrežama“, objasnila je Ljiljana.

Ona ističe da „predatori vrebaju“ sa svih strana, a žrtve mogu biti čak i djevojčice od devet godina, pa i dosta starije žene. Obično se radi o ženama koje imaju neku vrstu nasilja u kući i kojima društvene mreže služe za opuštanje i mali, lijepi noćni razgovor.

„Od priče se ide prema ljubavnim izjavima, komplimentima koje ona odavno nije čula, posebno ako je starija to može jako da prija i ona nastavlja konverzaciju. Odnos se postepeno razvija, počinju razgovori telefonom, a neki se i gledaju. Za to vrijeme ima slobodu da pošalje neku fotografiju, i njoj prija što zna da je još uvijek poželjna. Vrlo često se dešava da se sve završi sa ucjenom”, dodaje ona.

Radi se manipulatorima i kriminalcima, koji za cilj imaju samo da izvuku novac, te im tada nije ni bitno kako ta žena uopšte izgleda.

„Problem je što se radi o velikim iznosima. Ljetos sam imala priliku da slušam jednu mladu osobu koja je bila u vezi sa nešto starijim čovjekom, koji je izvukao od nje toliko novca da je kupio jedno dobro auto. Taj smo slučaj riješili, uspjeli smo u tome da je više ne ucjenjuje i da joj ne dosađuje“, prepričava Raičević.

Razvodi i djeca

Žene se često javljaju i prilikom razvoda braka, te se intesuju da li da pristanu na tužbu koju sastavi muž. U ovoj organizaciji su generalno protiv takve vrste razvoda, jer je uobičajeno da je na štetu žene. Nasilnici i sociopate, smatra Ljiljana, znaju kako da okrenu situaciju u svoju korist, uzmu djecu kako ne bi plaćali alimentaciju, ali i imovinu koja dijelom i njoj pripada.

„Poslije izvjesnog vremena vrate djecu, pa i dalje manipuliše, jer u presudi piše da je on staratelj. Iz milosti joj da djecu, ali naravno ne plaća alimentaciju. To su te prevare na koje žena pristaje kako bi konačno dobila malo mira. Djeca budu uvučena u igru, o njima se ne razmišlja i ona se psihički mijenjaju“, naglašava ova dugogodišnja aktivistkinja.

Psihičko i verbalno nasilje jedno je od najtežih, ali i nedokazivih zločina. Ukoliko je odlučio da se svađa, nasilnik će to uraditi bez obzira na to što je njegova žena tog dana prelijepa, prekrasno obučena, lijepo raspoložena.

„Ako ima tu namjeru, ništa ne pomaže, on će da vrijeđa i nipodoštava. Od toga da jelo nije dobro, kuća nije sređena, djeca nijesu dobra, i naravno da je sve tu majka kriva. Kreću verbalne uvrede, maltretiranje se prekida samo kada dobija milost da nahrani djecu i da ih smjesti u krevet. Ona sama ne umije da kaže zašto je to počelo, kako se to razvija, ni koji je cilj tog ispitavanja, odsnosno mučenja. To može da bude iscrpljivo, on ide od izjave ljubavi, do plakanja, izražavanja ljutnje i fizičkog i verblnog nasilja“, objašnjava.

Roditelji žrtve

U današnjem društvu, koje je i dalje prilično tadicionalno, razvod braka može da se doživi kao „bruka za familiju“. Roditelji žrtve nekada ne dozvoljavaju da se njihova kćerka vrati i to su uobičajene priče.

„Vrlo je često, pogotovo u patrijarhalnim, velikim porodicama, u kojima ona ima još brata ili sestru, koji su oformili porodicu, nijesu se iselili iz kuće i njena soba je jednostavno zauzeta. Može da dođe na dan, dva, ne i trajno. Često kažu snađi se, što možda i nije loša stvar, jer ako ona krene samostalno da živi pomoći će joj. Nekada i sumanjaju i da će do kraja da dovede taj proces, jer je to već radila nekoliko puta, dolazila, odlazila, podnosila prijave, ali nikada do kraja“, istakla je Ljiljana.

Alimentacija

Za fizičko zdravlje žene najvažnija je psihička stabilnost, koju može imati jedino ako se udalji od nasilnika. Prilikom razvoda, sudije su blagonaklone i gledaju da alimentacija bude veća, ali žrtva zna da će je dobiti jednom, dva puta ili nikad. Stoga, alimentacija je veliki problem, iako je to zakonski dobro riješeno.

„Njima se da rok do kada moraju platiti zaostatak, u slučaju da je žena dokazala da on veći dohodak nego što je to donio na nekom papiru, još ako ima svoju firmu, može da kuca koliko on misli da treba. Najbolji slučajevi su nam kada neko radi u državnoj fimi, pa šef računovodstva pošalje koliko on zaista ima platu, te se automaski skida na njen žiro račun. Preporučujem da ne dozvole da im kupuju smokije, čizme, torbe itd, već da se radi po sudskom rješenju i na žiro računu koji je otvoren zbog tih svari“, pojašnjava naša sagovornica.

Ukoliko ne želi da plati, kreće sa drugom vrstom nasilja, pa je uobičajeno da preko djece šalje prijeteće poruke. Žrtva često, želeći konačno malo spokoja, ne želi da upliće svoju djecu i odustaje od alimentacije, što prema Ljiljani, nikako ne smije dopustiti.

„Zakon je jasan, oba roditelja su dužna da izdržavaju djecu, on mora da radi, on mora da pronađe posao da izdržava. Nešto što smo mi zagovarale, ali je odbijeno, jeste da država formira Alimentacioni fond. Postoji nekoliko načina kako bi se punio, a moj predlog je da licima kojima se sudi, a koja su stekla bogatstvo na nelegalan način, država oduzima, te se ono sliva u taj fond i uplaćuje osobama koje ne dobijaju redovno“, kazala je ona.

Uslovne i novčane kazne

Nasilje u porodici računa se kao prekršaj, osim ako nijesu u pitanju teže tjelesne povrede ili prijetnje ubistvom ili oružjem. Dobijaju se novčane ili uslovne kazne, koje nekada mogu biti jako dobre.

„To zavisi od žene koja će da prijavi, ako u recimo dvije godine nasilnik ponovi djelo, on automatski ide u zatvor. Svako priblžavanje i novi vid nasilja se kažnjava. On ne mora više da je tuče, može da joj prijeti ili proganja, ona je dužna da prijavi svaki prekršaj koji je napravio. To ženama često nije objašnjeno“, kazala je Raičević.

Nasilje nad djecom

U poslednje vrijeme svjedoci smo sve češćeg nasilja nad djecom u porodici, ali je taj fenomen prisutiji nego što se misli. Sama djeca negiraju kada dođu na pregled, jer su u pratnji nasilnog roditelja. Ljiljana navodi da ljekari moraju biti mnogo vješti da prepoznaju da je li dijete samo palo ili su mu povrede nastale prebijanjem

„Imali smo bezbroj slučajeva da djeca budu često povrijeđena, sa slomljenom rukom, nogom, zubom, i da sve se završi bez posledica po nasilnika. Mi imamo poruku, neka vas ne brine glasna muzika i graja djece ispred zgarade, neka vas brine ono što čujete iza vaših zidova, kada kažete oni se svađaju, to je porodična stvar. Mi moramo da budemo odgovorni i moramo prijaviti nasilje“, objašnjava ona.

Prema njenim riječima, ukidanje kvartovskog policajca bila je najveća greška nadležnih.

„Oni su se pokazali kao dobra praksa, ljudi su znali da mogu da mu se obrate, imali su broj telefona, i policajac je mogao na licu mjesta da reaguje. U tom peridu smanjilo se nasilje u tim kvartovima. Građani su imali sigurnost“, zaključuje Raičević.

J.L.