Generalni sekretar Saveza krpćana Hrvatske Bojan Jovanović kazao je za Portal ETV da je ovaj događaj „bacio sjenku na veliki međunarodni skup“.

“Strašna je činjenica da član naučno-tehnološkog tima Saveza kršćana Hrvatske i predstavnik Crne Gore, akademik Sreten Vujović, nije dobrodošao u Srbiju. Ovakav odnos prema učesniku kongresa koji se bavi pitanjima zaštite djece i ljudskih prava otvorio je dodatna pitanja o slobodi djelovanja, međunarodnoj saradnji i spremnosti institucija da se suoče sa temama koje decenijama izazivaju nelagodu i otpor”, ogorčen je Jovanović.

On je Portalu ETV dostavio i pismo koje im je Vujović uputio obavještavajući ih da je morao odustati od dolaska u Beograd iz bezbjednosnih razloga.

“To je bila moja slutnja, ali i realna procjena organizatora, Saveza kršćana Hrvatske i Udruženja roditelja nestalih beba Vojvodine. Dan prije odlaska za Beograd dobio sam telefonski poziv iz Srbije, osobe koja je zvala u ime policije iz Zemuna, tvrdeći kako se kod njih već dva dana nalazi kofer sa mojim imenom i brojem telefona. Prvo pitanje je bilo, da li poznajem Sretena Vujovića, na što sam odgovorio da poznajem pet ljudi sa tim imenom i prezimenom. Poslije kraćeg razgovora smo potvrdili da sam ja osoba, čije se ime i broj telefona nalaze na „koferu“, đe piše, takođe, i „vicepresident-Crnogorski PEN Centar“. Na upit da li ima adrese na toj kartici, rekao je da nema, a na mojim koferima se nalazi iskaznica CG PEN Centra sa svim podacima počev od adrese stana, preko broja telefona do mail adrese. U prilog ovome govori i činjenica da su tajniku Saveza kršćana Hrvatske, Bojanu Jovanoviću, kada ih je sjutradan pozvao, saopštili da na koferu postoji moja vizit-karta sa podacima”, objasnio je Vujović nevjerovatnu situaciju s kojom se suočio.

U pismu učesnicima Kongresa napisao je i da mu je policajac kazao „da u koferu nema ništa kompromitantno (a može da se desi ako dođem, pomislio sam) samo bi htjeli da ga vrate vlasniku“!? 

“Upitao sam, kako moj kofer može da bude kod njih, kada moja noga više od 10 godina nije kročila na teritoriju Srbije i napravio opasku da su jedine „kompromitujuće stvari“, koje bi se mogle naći u mom koferu, penkalo ili neka knjiga!? Postavlja se pitanje: kako su nakon svega dva dana od primitka „kofera“ smjeli da ga otvore, i zašto je policajac zvao sa svog privatnog telefona, a radi se o službenoj proceduri? Odgovori su mnogi, počev od onih, da bi policija (ili žandarmerija) u slučaju kompromitacije mogla lako da se odbrani, kako sa tim nema veze, do moguće povezanosti sa poznatim „batinašima“! Kofer je najvjerovatnije postojao, sa „pribavljenom“ autentičnom mojom vizit-kartom, spreman da se u njega smjesti „razlog“ za moje hapšenje”, istakao je Vujović.

Podsjetio je na slično iskustvo koje je imao devedesetih godina prošlog vijeka dok je bio u egzilu.

“Policija je u svrhu moje kompromitacije tri mjeseca nakon mog odlaska (vjerovala da sam još u Crnoj Gori) objavila u svim raspoloživim medijima, kako sam uhapšen na Cetinju, radi proizvodnje i preprodaje marihuane, što je napokon po mom povratku i sama demantovala u dokumentima, ali ne i javnosti. Iste večeri su, sa balkonske strane, pokušali obiti moj stan, (vjerovatno u svrhu podmetačine) u čemu ih je spriječio iznenadni dolazak moje supruge, a slučaj provale prijavljen je toj istoj policiji”, napisao je Vujović.

Srpskog policajca je na kraju razgovora pitao za ime i on mu se predstavio po prezimenu, porijeklom iz Velike. 

” „Naše gore list“ – prokomentarisao sam. Saznao sam nakon završetka Kongresa da je bilo još sličnih slučajeva prepada, u vezi sa učesnicima. Ukucao sam broj, sa koga sam pozvan, na Viber i dobio ime, koje sam povezao sa rečenim prezimenom i došao do fotografije na FB. Tako sam saznao da se zaista radi o policajcu, ili pripadniku žandarmerije. Zbog korektnosti u komunikaciji, te zbog toga što se radi o jako mladom, porodičnom čovjeku (na FB fotografija sa predivnom kćerkicom), ne želim objaviti ime, ali ono što me „prodrmalo“ svim bićem, jeste pomen sela Velika, u kome su, u II svjetskom ratu, pripadnici Princ Eugen divizije, SS divizije Skenderbeg i četnici napravili nezapamćen pokolj crnogorskih civila”, napisao je Vujović, uz zahvalnost organizatorima na brizi za njegovu bezbjednost.

Kongres je uspješno održan, a organizatori su saopštili da „u vremenu kada su istina, pravo i ljudsko dostojanstvo često potiskivani interesima moćnih sistema“, ovaj skup „predstavlja istorijski čin otpora ćutanju, nepravdi i višedecenijskom prikrivanju sudbina nestalih novorođenčadi“.

 ZIDOVI ĆUTANJA PUCAJU

Među gostima su bili roditelji nestalih beba, pravnici, ljekari, međunarodni eksperti, aktivisti za ljudska prava iz regiona i svijeta.

“Tema kongresa „Otmica novorođenčadi nakon porođaja (EPDIA): Djeca rođena da nestanu“ otvorila je jedno od najtežih i najpotresnijih pitanja savremenog društva: sistemsku trgovinu djecom, prikrivanu administrativnim mehanizmima, institucionalnim ćutanjem i zloupotrebama zakona. Na kongresu je snažno ukazano da pitanje nestalih beba nije izolovan slučaj pojedinačnih tragedija, već međunarodni problem koji zahtijeva nadnacionalni odgovor, međunarodnu pravnu saradnju i formiranje trajnih mehanizama za pronalaženje istine i vraćanje identiteta žrtvama”, saopštio je Jovanović.

Ističe da su posebno potresna bila svjedočenja roditelja i odraslih osoba koje tragaju za svojim identitetom.

“Njihova svedočenja pokazala su da administrativni papiri mogu biti falsifikovani, ali da ljudska potreba za istinom nikada ne može biti ugašena”, saopštio je on.

Ključne teme na kongresu bile su – institucionalna odgovornost država, zloupotreba međunarodnih pravnih mehanizama i Haške konvencije, medijska blokada istine, etička i moralna odgovornost društva, uloga crkve i vjerskih zajednica u zaštiti osnovnih ljudskih prava, kao i potreba za stvaranjem međunarodne DNK baze i istražnog tijela.

“Poseban, istorijski trenutak predstavljalo je zvanično pokretanje međunarodne organizacije FIND, zamišljene kao nadnacionalni mehanizam za zaštitu djece, potragu za nestalima i vraćanje ukradenih identiteta. Vizija ove organizacije jeste povezivanje stručnjaka, institucija i porodica iz različitih zemalja u jedinstvenu mrežu istine, pravde i humanosti. Kongres je donio jasnu poruku: pravo djeteta na porijeklo nije privilegija – to je osnovno ljudsko pravo”, poručio je Jovanović.

Katagoričan je da je uprkos svim pritiscima, kongres pokazao da borba za istinu više ne može biti zaustavljena. 

“Zidovi ćutanja počinju da pucaju pred snagom roditelja, nauke, međunarodne saradnje i moralne odgovornosti ljudi koji odbijaju da prihvate da djeca mogu nestajati bez traga i bez odgovora. Usvajanjem završne Rezolucije o zaštiti djece i ostvarivanju prava na istinu o nestalim bebama, učesnici kongresa poslali su svijetu jasnu poruku: Nijedno dijete ne smije biti izbrisano iz istorije; nijedna porodica ne smije biti osuđena na vječitu tišinu. Istina nema rok trajanja”, zaključio je Jovanović.

 KAKO SU KUPOVANE BEBE

Savez kršćana Hrvatske u novembru prošle godine organizovao je u Zagrebu međunarodnu konferenciju o nestalim bebama sa prostora bivše SFRJ, a slična konferencija organizovana je i u decembru prošle godine u Bosni i Hercegovini, u Sarajevu – „Quo vadis humanosti – Istina o nestalim bebama i obaveza zaštite svakog djeteta“.

Tema nestalih beba iz porodilišta u nekadašnjoj SFRJ, kako smo pisali, decenijama je aktuelna u Srbiji, a pokrenuta je i u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Objavili smo da hiljade žena tvrde da su njihove bebe bile žrtve trgovine ljudima. Majkama je nakon porođaja saopštavano da su im bebe umrle, a one su završavale u dobro razrađenom i širokom lancu trgovaca ljudima.

Prema nezvaničnim procjenama, čak 250.000 beba u bivšoj Jugoslaviji proglašeno je mrtvim pod nerazjašnjenim okolnostima, a roditelji vjeruju da su ukradene i date na nelegalna usvajanja.

Dojčevele objavio je 2019. godine priču muškarca iz BiH koji tvrdi kako mu je ljekar Ginekološke klinike Kliničko-bolničkog centra Zvezdara u Beogradu 1998. godine u prostoriji punoj novorođene djece rekao da odabere jednu bebu. 

“Biraj “,tvrdio je Marko Ivić da mu je rekao ljekar. 

On i supruga decenijama žive i rade u Njemačkoj, ali nijesu mogli da imaju djecu, pa su se odlučili na usvajanje.

“Željeli smo usvojiti napušteno dijete iz sirotišta. Igrom slučaja upoznao sam čovjeka iz Bugojna koji mi se predstavio kao Dragan i on mi je kazao da ima rješenje za mene u Beogradu. Otputovali smo u Beograd i jako sam se iznenadio kada mi je rekao da parkiramo vozilo pored porodilišta. Mislio sam da ćemo otići u sirotište”, ispričao je Ivić.

Kazao je i da je cijena bebe bila 10.000 DEM, a za blizance je trebalo platiti 15.000. Uz bebu bi, svjedočio je Ivić, dobili i papire da je bebu rodila njegova žena.

On i supruga odlučili su da neće uzeti bebu iz tog porodilišta, a odluku da progovori o svome iskustvu donio je 2017. kada je na jednoj reginalnoj televiziji vidio prilog o nestalim bebama, a govorile su žene iz Udruženja nestalih beba Srbije.