Vjernici danas slave Svetog Georgija, jednog od devet velikomučenika i prvih stradalnika za hrišćansku vjeru. Prema narodnim običajima, Đurđevdan je praznik koji se odnosi na zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih, plodnost stoke i dobre usjeve.

Đurđevdan se u narodu smatra za granicu između zime i ljeta. Crkva na ovaj dan obilježava pogubljenje Svetog Georgija, koje se desilo 23. aprila 303. godine.

Za Đurđevdan se vezuje se mnogo narodnih običaja, koji su se poštovali od davnina. Praznik svojom kalendarskom pozicijom, uključuje mnogo vjerovanja i običaja za zaštitu njiva i doma, zdravlje i plodnost, udaju i ženidbu… Pletenje vijenaca od bilja, umivanje biljem, kupanje na rijeci, đurđevdanski uranak… samo su neki od običaja.

Veče uoči Đurđevdana kite se vrata vijencima od svježih grančica i đurđevdanskog cvijeća da bi godina bila „berićetna“ – „Da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru“. Prave se i krstovi od pruća leske i stavljaju po njivama, baštama i zgradama – da bi se sačuvale od grada.

Uoči Đurđevdana domaćice u posudu s vodom stavljaju razno proljećno bilje, kao i čuvarkuću od Vaskrsa, a ujutru se svi redom umivaju vodom: djeca – „da budu zdrava kao drijen“, djevojke – „da se momci grabe oko njih“, stariji – „da budu zdravi“, domaćin – „da mu kuća bude dobro čuvana“.

Romi slave svoj najveći praznik

Romi danas proslavljaju Đurđevdan, svoj najveći praznik, kojim se slavi dolazak proleća.

U prošlosti je Đurđevdan označavao kraj hladnih dana, vrijeme za Rome da sa svojim čergama ponovno krenu na dalek put.

Danas je to praznik radosti, prepun simbolike. Cvijeće za plodnost i rađanje. Voda za brisanje grijeha i novi početak. Vatra za bolje dane.

“Na ovaj dan djeluju vještice i druge zle sile, zbog čega su seljaci palili velike vatre da bi zaštitili sebe i selo”.

Ako je na Đurđevdan vedro, biće plodna godina, a ako na ovaj praznik i sjutradan bude padala kiša, ljeto će biti sušno.

{youtube}EZf00ad3G6o{/youtube}

Sveti Georgije ubiva aždahu

Slavni svetitelj rodio se u kući bogatih roditelja u Kapadokiji. Kad mu je otac postradao kao hrišćanin, majka se preselila u Palestinu, gdje je dječak odrastao. Već u 20. godini dospio je do čina tribuna u službi cara Dioklecijana.

U to vrijeme, car je započeo veliki progon hrišćana, a mladi Đorđe je stupio pred cara i odvažno rekao da je i on hrišćanin. Time je započelo njegovo stradanje za vjeru.

Tamnica, okovi, krvave rane po cijelom tijelu i sva druga strašna mučenja nisu pokolebali mladića.

On se neprestano molio Bogu i Bog ga je isceljivao i spasavao smrti na veliko divljenje naroda. Kada je Đorđe molitvom vaskrsao jednog mrtvaca, mnogi su primili vjeru Hristovu, a među njima je bila i careva žena Aleksandra.

Car je najzad odlučio da Đorđa i svoju ženu osudi na smrt sječenjem glave. Carica je izdahnula na stratištu prije pogubljenja, a Sveti Đorđe posječen je 303. godine.

Sveti Georgije se na ikonama predstavlja u vojvodskom odijelu, na konju, sa kojeg kopljem probada strašnu aždaju. Nešto dalje od njega, stoji jedna žena u gospodskom odijelu (vjerovatno carica Aleksandra). Aždaja na ikoni predstavlja mnogobožačku silu koja je “proždirala” brojne nevine hrišćane.

Sveti Georgije ju je, po vjerovanju, pobijedio i svojom mučeničkom smrću zadao smrtni udarac “neznaboštvu”.

Pod pobjedom koju je Sveti Georgije odnio nad aždajom vjerovatno se misli na zaustavljanje progona hrišćana koji je sprovodio car Konstantin.