U razgovoru za Standard govori i o mjerama koje su izostale, poskupljenjima režija, koncesiji aerodroma i rastu javnog duga.

STANDARD: Kako komentarišete podatke Monstata prema kojima su cijene proizvoda i usluga lične potrošnje, mjerene indeksom potrošačkih cijena, u decembru u odnosu na decembar 2024. godine u prosjeku bile više za četiri odsto, dok su u odnosu na novembar pale 0,3 odsto? Koji faktori su, po Vašem mišljenju, najviše uticali na ove promjene?

ANĐUŠIĆ: Nevjerovatno je, a ujedno potvrđuje naše kritike, da, nakon svih naših apela i teške borbe koju smo vodili, kao i svakodnevnih prozivki upućenih resornom Ministarstvu ekonomskog razvoja i Ministarstvu finansija, niste preduzeli adekvatne mjere za prevenciju efekata inflacije.

Nakon što ste uspjeli da izdejstvujete nastavak skromne akcije limitirane cijene, imali ste mogućnost da pratite njen efekat u mjesecima o kojima govorimo. Ipak, uprkos tome, stopa inflacije je u odnosu na isti period decembra prethodne godine porasla.

Ovo jasno pokazuje koliko Vlada, u pozadini, ‘nevidljivim’ potezima upravlja ekonomijom, a građani to ne mogu direktno vidjeti niti osjetiti, osim kroz rast cijena proizvoda i usluga. Riječ je, zapravo, ne o klasičnom povećanju cijena, već o rastu različitih stopa poreza, kao što smo vidjeli u ugostiteljstvu i turizmu, gdje je PDV povećan sa 7% na 15%, dok su pojedinačne stope PDV-a povećavane i na druge proizvode i usluge, što je različito uticalo na različite branše.

Povezani članci

Ekonomija

Pogledajte amandmane DPS-a na budžet Glavnog grada

Ekonomija

TRAGOM RASPRAVE SPAJIĆ – RAKOČEVIĆ: Istražili smo jesu li namirnice jeftinije u Crnoj Gori ili u Hrvatskoj

Društvo

Čestitke povodom Dana nezavisnosti

Zato me ne iznenađuje što je, uprkos akciji limitirane cijene, stopa inflacije u ovom mjesecu i dalje veća u odnosu na isti mjesec prošle godine. Logično bi bilo da se, kada se bavimo inflacijom, stopa smanji, ali očigledno to nije postignuto.

A to dovoljno govori da država nije sprovela ništa od aktivnosti koje je
trebalo da sprovede kako bismo prevenirali efekte inflacije.

Ti efekti su zaista veliki. Pa zašto, onda, dolazi do minimalnih pomjeranja? Primjećujemo gotovo neznatan pad od 0,4% u odnosu na isti mjesec prethodne godine, što je posljedica faktora poput pada cijena nafte, naftnih derivata i drugih proizvoda čija cijena zavisi od svjetskog tržišta. Kada se poklope određeni faktori, stvara se privid da je inflacija manja.

Treba simbolično dodati i efekat akcije limitirane cijene, koja je donekle mogla poboljšati stanje. Ipak, utisci građana su jasni, prije zvaničnog početka akcije, cijene proizvoda su višestruko povećane, a nakon sprovođenja akcije, i dalje su visoke. Građani su se žalili da su neki proizvodi pod akcijom skuplji od sličnih proizvoda koji nisu obuhvaćeni akcijom, primjerice, ulje drugog proizvođača je jeftinije od ulja proizvođača obuhvaćenog akcijom limitirane cijene.

Da je bio odgovoran pristup, danas bismo svjedočili inflaciji nižoj za 3, 4 ili 5% u odnosu na isti period prošle godine. Umjesto toga, faktično stanje pokazuje da je inflacija viša nego prethodne godine, ili u pojedinim mjesecima na istom nivou kao ranijih godina.

STANDARD: Građani sve više osjećaju pritisak cijena, nakon što plate račune za struju, vodu i komunalne usluge, često im ostaje vrlo malo za hranu i osnovne potrebe. Koje mjere bi, po Vašem mišljenju, Vlada trebalo da preduzme kako bi se ublažio ovaj pritisak na domaćinstva?

ANĐUŠIĆ: Jedan od najznačajnih podatak je da sindikalna potrošačka korpa u Crnoj Gori, prema najnovijim podacima, iznosi preko 2.030 eura. To pokazuje da dvije prosječne zarade, a ne minimalne, nisu dovoljne da pokriju troškove jedne sindikalne potrošačke korpe, koja obuhvata potrebe četvoročlane porodice, uključujući dvoje djece, jedno u školi, srednjoj školi ili na fakultetu, ili u vrtiću.

Ovo jasno pokazuje standard života i efekte inflacije. Posebno zabrinjava činjenica da su gotovo sve lokalne samouprave u Crnoj Gori povećale cijene režijskih usluga. Tako svjedočimo situacijama u kojima računi za struju, vodu, odlaganje otpada, parking, zakup pijačnih tezgi i slično rastu za 20%, 30%, 40%, pa čak i 60%, 70% ili 100%.

Kada se ovim dodaju cijene proizvoda, jer se građani uglavnom fokusiraju na trgovine i kupovinu, te cijene usluga u restoranima, buticima, na sportskim priredbama i kulturnim događajima, zajedno sa režijskim troškovima, dobija se situacija u kojoj je prosječnoj crnogorskoj porodici izuzetno teško sastaviti kraj s krajem.

Čak i porodice sa primanjima iznad prosjeka nalaze se u nezavidnom položaju.

Što se tiče aktivnosti države, podsjetiću da smo mi, kao Odbor za ekonomiju, finansije i budžet, nakon nekoliko apela i kontrolnih saslušanja, na koja nikada nismo dobili konkretne odgovore, donijeli set od desetak zaključaka. Te zaključke smo zvanično usvojili i predali Vladi i resornom ministarstvu, ali do danas nijedna od njih nije realizovana, osim produženja akcije limitirane cijene.

Sjetimo se da je premijer Spajić obećao robne rezerve. Iako lično nisam veliki pristalica ove mjere, one mogu značajno doprineti smanjenju cijena određenih namirnica u trgovinama. Ozbiljne države u ovakvim situacijama upumpavaju desetine milijardi u privredu i različite sfere društva kako bi prevenirale efekte inflacije.

Dakle, nedostajale su ozbiljnije inicijative i akcije poput limitirane cijene, koje bi bile praćene strogo kontrolisanim mehanizmima, inspekcijskim nadzorom, praćenjem cijena na dnevnom nivou i kontrolom šireg spektra proizvoda. Primjeri iz susjedne Hrvatske i Srbije pokazuju da se ovakve mjere mogu provoditi efikasno, sa stotinama proizvoda i jasno definisanim nivoom smanjenja cijena, dostupnim građanima u svakom trenutku.

Može se konstatovati da je naša država sprovela jednu od najslabijih aktivnosti u pogledu prevencije inflatornih efekata. Posljedice ovakve inflacije ogleda se u ograničenim mogućnostima Vlade da se ozbiljno pozabavi problemima, uključujući subvencije, kratkoročnu i dugoročnu pomoć, te mjere za smanjenje poreskih stopa.

Nažalost, država nije posegla za smanjenjem određenih poreskih stopa, osnovica ili akciza. Imamo zakonsku mogućnost da smanjimo akcize na gorivo do 50%, što bi automatski dovelo do značajno niže cijene goriva i posredno uticalo na druge cijene. Država to nije uradila samo iz jednog razloga.

Jer ova država trenutno živi od visoke stope inflacije i od zaduženja. A ukoliko bi uskratila sebe za ove prihode, došlo bi do kolapsa i finansijske blokade.

STANDARD: U 2025. godini značajan događaj bio je tender za davanje Aerodroma pod koncesiju. Smatrate li da je davanje Aerodroma pod koncesiju ekonomski opravdano i kakav efekat će to imati na crnogorski turizam i privredu uopšte?

ANĐUŠIĆ: Mislim da smo mi svjedočili jednoj besprizornoj dezorganizaciji. Kada je u pitanju Vlada i država, očigledan postoji nedostatak vizije i sposobnosti kako da taj posao privedu kraju.

Obratite pažnju samo na to kako je proces tekao, kakva su neslaganja, nesporazumi i čarke postojali na relaciji Ministarstvo ekonomskog razvoja, Vlada i premijer, Ministarstvo finansija, komisija i parlamentarna većina. Da li iko u Crnoj Gori može imati očekivanja da će posao biti obavljen na dobar način?

Do današnjeg dana nismo uspjeli da čujemo jasne stavove resornih ministara koji se bave ovim pitanjima. Ne postoji jasna slika da li su ti ljudi za koncesiju ili nisu. Mi smo od starta iznijeli svoj stav, shodno onome što pratimo kada su u pitanju aerodrome, gdje prethodnih godina nismo bili u stanju da zakrpimo krovove, a ne da strateški i kvalitetno upravljamo, crnogorski aerodromi trebaju ići pod koncesiju.

Cilj je kvalitetno upravljanje, bolje znanje, bolji menadžment, stručnija radna snaga, uz kvalitetan koncesioni akt koji bi pratio sve to i štitio domaće interese i domaću radnu snagu. Međutim, do danas smo vidjeli da je taj posao propao.

Danas imamo oprečne informacije. Na nivou Vlade se možda tvrdi da više nisu za to, dok premijer, podsjetiću, na početku svog mandata jasno kaže da aerodromi treba da idu pod koncesiju, a možda i Elektroprivreda. Do danas se ništa nije desilo.

Aerodromi stagniraju.

Danas imamo oprečne informacije. Na nivou Vlade se možda tvrdi da više nisu za to, dok premijer, podsjetiću, na početku svog mandata jasno kaže da aerodromi treba da idu pod koncesiju, a možda i Elektroprivreda. Do danas se ništa nije desilo.

Najviše zabrinjava to što trenutno nemamo jasan stav ni viziju da li treba ponoviti neki postupak ili uopšte ući u koncesiju.

Ja mislim da je najgore stanje ovo kako trenutno imamo, da ćemo dočekati još jednu turističku sezonu potpuno nesređeni u dijelu avio saobraćaja. Vidjeli ste šta nam radi susjedna Albanija, vidjeli ste koliko gubimo po tom pitanju, vidjeli ste kako nam izgleda saobraćajna infrastruktura, kako to izgleda da nas doći do Tivatskog aerodroma, s kojim se izazovima aerodrom u Golubovcima suočava. Ovo stanje oslikava organizaciju i stanje u Vladi uopšte. Teško je procijeniti šta se može očekivati od ove Vlade po pitanju koncesije, ali iskreno bih volio da naši aerodromi dobiju ozbiljniji menadžment koji bi kvalitetnije upravljao razvojem aviosaobraćaja u Crnoj Gori i samim crnogorskim aerodromima.

STANDARD: Program “Evropa sad” nije nastavljen, a budžet za 2026. godinu je usvojen. Kakve fiskalne mjere možemo očekivati u 2026., da li će biti rezova u javnoj potrošnji, i koji sektori ili oblasti su najizloženiji?

ANĐUŠIĆ: Nedavno smo imali priliku da diskutujemo o ovoj temi. Vidjeli ste kako izgleda budžet za narednu godinu i teško je dati bilo kakav komentar, iako krajem godine imate kompletnu predstavu. Usvajaju se amandmani i radi se sve i svašta. Parlamentarna većina predlaže i prihvata određene amandmane u kojim u narednoj godini ne bude ama baš ništa. Za pojedine kapitalne projekte se ostalja po par hiljada. Rezultat je budžet koji, po riječima ministra finansija i premijera, treba da bude razvojni, ali on to zapravo nije. Radi se o populističkom, potrošačkom budžetu, baziranom na zaduženjima.

Moglo bi se reći da je ovaj budžet koncipiran na dvije stavke na kojima ova država funkcioniše i temelji  svoj rad u prethodnih par godina, a slobodno mogu reći i od 2020. godine, mada je intenzivnije izraženo u posljednjih par godina. Budžet se temelji na prihodima koji proizlaze iz nameta građanima i privredi, kao i na intenzivnim zaduženjima.

Primjera radi, zadužujemo se četiri puta brže nego u periodu prije 2020. godine.

U posljednjih pet godina, međutim, zaduženja su intenzivna, ali iza sebe nismo ostavili ništa.

Zbog toga smo se u posljednjih pet godina zadužili više od dvije milijarde eura, dok smo u prethodnih dvadeset godina zaduživali tek nešto više od toga. Razlika je u tome što su u ranijem periodu iza Crne Gore ostale ozbiljne kapitalne investicije, od autoputa do ulaganja na sjeveru, od Sozine, podmorskog kabla, direktnih stranih investicija u rizorte na jugu i mnogo toga drugog.

Ono što je posebno zabrinjavajuće jeste stav naših kolega iz parlamentarne većine koji otvoreno kažu da inflacija možda nije dobra za građane, ali da je dobra za državu. To je, nažalost, potpuno tačno. Ovaj budžet se, dakle, bazira na rapidnom povećanju zaduženja i svakodnevnom rastu poreza, dažbina, režijskih usluga i drugih nameta, ne samo po građane, već posebno po privredu, čime je potpuno narušen biznis ambijent. U ovakvim okolnostima, budžet naredne godine ne može stvoriti novu ekonomsku vrijednost niti zaposliti nove ljude van javnog sektora.

Od 2020. godine, zapošljeno je oko 20.000 ljudi u Crnoj Gori, dok je prije toga postojala potreba da se rastereti javna uprava. Sada se zadužujemo da finansiramo povećanu javnu upravu i završavamo godine bez stvaranja novih vrijednosti. Sektori koji najviše pate su privreda i biznis ambijent koji je u potpunosti narušen, sve više preduzeća ide u blokadu ili se gasi, mladi prelaze iz privatnog u prenatrpanu javnu upravu, dok turizam propada. Javni finansijski sektor, turizam i privreda, odnosno građani, direktno snose posljedice ovakvih politika kroz povećane namete.

Pomenuli ste Evropu i projekte koji nisu realizovani, i možda je dobro što nisu sprovedeni kako je planirano. Ipak, bio bih mnogo zadovoljniji da su u međuvremenu realizovana barem neka od desetina obećanja sa nivoa Vlade. Podsjetiću, pred nama je 2026. godina, mi smo trebali imati prvo useljenje u Velje Brdo i da trenutno Vlada raspisuje glavni projekat, odnosno realizuje glavni projekat za izgradnju bulevaru u tom naselju. Međutim, CGES i Vodovod ne daju saglasnosti za priključke, tako da je realizacija projekata upitna.

Posjetiću vas da smo mi trebali iz vazduha da svjedočimo jednom neviđenom gradilištu u Crnoj Gori,  realizujemo na desetine brzih cesti i autoputeva, ali ništa od toga nije realizovano. Takođe, planirano je bilo potpun otkup poljoprivrednih proizvoda, uspostavljanje robnih rezervi, milijarde investicija iz Japana i drugih destinacija, kao i razvoj Montenegro Biznis Distrikta i Blockchain zajednice. Danas, ništa od toga nije ostvareno. Da je barem nešto realizovano, znali bismo na šta idu sredstva iz novih zaduženja.

STANDARD: Usvojena je odluka o zaduženju za 2026. godinu, sa planom zaduženja od 500 miliona i mogućnošću dodatnog zaduženja do jedne milijarde eura. Po kojim kriterijumima se odlučuje o zaduženju, i kako očekujete da će to uticati na održivost javnih finansija u narednim godinama?

ANĐUŠIĆ: Odavno se, rekao bih, ne razmišlja o uslovima pod kojima se zadužujemo. Priča se uglavnom svodi na to da dođemo u poziciju da se zadužimo, da neko odobri zaduženje, i da se sve odvija po zadatim uslovima. Više nije bitno kolika će biti kamatna stopa ili koliki će biti troškovi kredita. Bitno je samo da uspijemo svakih pola godine pribaviti novih 400–500 miliona eura, koji će omogućiti finansiranje partijskih uhljeba, socijalnih davanja koja se populistički nagomilavaju, očuvanje javnih finansija i održavanje parlamentarne većine.

Zadužujemo se četiri puta brže nego u periodu prije 2020. godine. To dovoljno govori samo po sebi.

Najopasnije u Crnoj Gori je to što već duži vremenski period nemamo stvaranje nove ekonomske vrijednosti.

Prije 2020. godine, međutim, realizovane su kapitalne investicije, autoputevi, podmorski kabl, ulaganja u skijališta na sjeveru, tunel Sozina i drugi saobraćajni pravci, te direktne strane investicije u rizorte na jugu, od Porto Novog i Porto Montenegra do Luštice i drugih destinacija.

U posljednjih nekoliko godina, međutim, ništa od toga nije realizovano. Ne postoji nijedan građanin Crne Gore koji može da ukaže na konkretnu investiciju koja je nastala iz ovih zaduženja. Takva politika zaduživanja je zapravo moratorijum na ekonomiju budućih generacija. Uz ovakav pristup, ne možemo očekivati ništa dobro – ušli smo u neku dubiozu i  „rupe bez dna“, iz koje se teško možemo izvući, čak i uz pomoć, ukoliko se ekonomska vizija radikalno ne promijeni.

STANDARD: Usvojena je odluka o zaduženju za 2026. godinu, sa planom zaduženja od 500 miliona i mogućnošću dodatnog zaduženja do jedne milijarde eura. Po kojim kriterijumima se odlučuje o zaduženju, i kako očekujete da će to uticati na održivost javnih finansija u narednim godinama?

ANĐUŠIĆ: Odavno, rekao bih, nije bitno pod kojim uslovima ćemo se zaduživati. Ovdje se uglavnom svodi na priču da dođemo u poziciju da se zadužimo, da nam neko odobri zaduženje, a svi će to uraditi po ovim uslovima. Dakle, više nije bitno kolika će biti kamatna stopa, koliki će biti troškovi kredita – bitno je da uspijemo da se svakih pola godine dokopamo novih 400–500 miliona, koji će omogućiti da isfinansiramo partijske uhljebe, da se finansira socijala koja se populistički nagomilava, da nekako ne propadnu javne finansije i da se održi parlamentarna većina.

Ono što je najopasnije u Crnoj Gori je to što već duži vremenski period nemamo nikakvo stvaranje nove ekonomske vrijednosti. Kao što sam rekao, zadužujemo se četiri puta brže tokom godine u odnosu na period prije 2020. godine. To vam dovoljno govori. A ipak, prije 2020. godine, imali ste realizovane investicije u autoput, podmorski kabal, ulaganja u skijališta na sjeveru, tunel Sozinu i druge saobraćajne pravce, kao i direktne strane investicije u rizorte na jugu – od Porto Novog, Porto Montenegra do Luštice i slično.

Mi, međutim, sve ove godine nismo dobili ama baš ništa. Ne postoji nijedan građanin Crne Gore koji može da registruje jednu konkretnu stvar koja je realizovana iz takvih zaduženja. To su, ekonomiji gledano, zaduženja za buduće generacije. Uz ovakav pristup, ne možemo očekivati ništa dobro, jer smo ušli u jednu dobozu, rupu bez dna iz koje se teško možemo izvući, bez obzira na bilo kakvu pomoć, ukoliko se ekonomska vizija radikalno ne promijeni.