Vuković se u razgovoru za Standard osvrnuo i na poruke, sa nedavno održanog Ekonomskog foruma u Davosu, za koje kaže da imaju dodatnu težinu za Crnu Goru.
Evropska unija, kako ističe Vuković, ulazi u fazu dubokih institucionalnih i fiskalnih promjena, u kojoj više neće biti tolerancije za improvizaciju, slabe institucije i politiku statusa quo.“Ulazak u takvu Uniju zahtijeva ozbiljne reforme, fiskalnu disciplinu i jačanje produktivnosti, jer EU u koju Crna Gora teži da uđe više nije ona iz ranijih talasa proširenja”, kazao je Vuković.
STANDARD: Koje su, po vašem mišljenju, ključne ekonomske poruke i prakse koje su dominirale na ovogodišnjem Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu, i koliko su one primjenjive na male i otvorene ekonomije poput Crne Gore?
VUKOVIĆ: Na ovogodišnjem Davosu bilo je zanimljivo to što su se, prvi put nakon dužeg vremena, dijagnoza i terapija prilično jasno poklopile. U tom smislu je posebno važno izlaganje njemačkog kancelara Merza, koji je vrlo otvoreno govorio o potrebi dubokih reformi unutar Evropske unije – od fiskalnih pravila, preko investicione politike, do sposobnosti EU da reaguje brzo i odlučno u krizama.
To izlaganje se gotovo u potpunosti naslanja na ono što je Mario Draghi ranije artikulisao u svom izvještaju o budućoj konkurentnosti Evrope. Draghi je bez diplomatskih rukavica poručio da EU ulazi u period „kontrolisanog zaostajanja“ ako ne promijeni način na koji investira, donosi odluke i preuzima rizik. Njegova ključna teza je da Evropa ne pati od nedostatka novca, već od loše arhitekture odlučivanja i rasutog mehanizma donošenja i implementacije politika.
Poruka sa Davosa je, dakle, bila prilično brutalno iskrena: EU mora birati između reforme ili marginalizacije. Merz je politički upakovao, Draghi tehnički razložio, ali je zaključak isti: bez zajedničkih investicionih kapaciteta, fleksibilnijih fiskalnih pravila i snažnije industrijske politike, Evropa gubi trku sa SAD-om i Kinom.
Za male ekonomije poput Crne Gore, ova poruka je dvostruko važna. Prvo, zato što se EU, kakvu danas poznajemo, mijenja i institucionalno i fiskalno. Drugo, zato što će se ulazak u Uniju dešavati u znatno zahtjevnijem okruženju, gdje se više neće tolerisati improvizacija, slabe institucije i „snalaženje u hodu“.
Drugim riječima, Davos 2026 je jasno poručio da više nema mjesta za politiku statusa quo. A Draghi je dao intelektualni okvir koji to potvrđuje: ili reforme sada, ili dugotrajni pad relativnog značaja Evrope. Za Crnu Goru to znači da nema luksuz da kasni jer EU u koju ulazimo više nije EU iz 2004. ili 2013. godine.
Kako aktuelne geopolitičke tenzije (rat u Ukrajini, Bliski istok, odnosi SAD–Kina) utiču na globalnu ekonomiju i koje konkretne posljedice ti procesi mogu imati na crnogorsku ekonomiju u narednom periodu?
Aktuelne geopolitičke tenzije danas ne utiču na ekonomiju „indirektno“, nego kroz vrlo konkretne kroz veće kamatne stope, inflaciju, izmijenjene investicione tokove i ponašanje potrošača. Rat u Ukrajini produžava neizvjesnost u Evropi, Bliski istok drži rizik od energetskih i logističkih šokova stalno „uključenim“, a odnosi SAD–Kina guraju svijet ka fragmentaciji tržišta i lanaca snabdijevanja. Rezultat je isti: skuplji novac, oprezniji kapital, sporiji rast i veća volatilnost.
Za Crnu Goru to prevodim na nekoliko vrlo konkretnih posljedica u narednom periodu:
- Skuplje zaduživanje i teže refinansiranje duga: Crna Gora je mala ekonomija koja zavisi od zaduživanja i refinansiranja. Kada globalni rizik raste, premija rizika prvo pogodi male. To znači veće kamate i manje prostora u budžetu, posebno u godinama kada stižu velika dospijeća duga.
- Ranjivost turizma: Turizam je kod nas i dalje ključni generator BDP-a. U uslovima geopolitičke nestabilnosti dovoljno je da emitivna tržišta uđu u fazu opreza, da avio-povezanost oslabi ili da potrošači „stegnu kaiš“, pa da se to odmah vidi kroz slabiju potrošnju, kraći boravak i veći pritisak na cijene.
- Uvozna inflacija i pritisak na životni standard. Mi smo visoko uvozno zavisni. Svaki poremećaj u cijenama energenata, transporta ili robe široke potrošnje brzo postaje inflacija u prodavnici. A kod nas inflacija već ima i domaće izvore (marže, slaba konkurencija), pa se spoljni šok samo nadogradi na postojeći problem.
- Spoljnotrgovinski deficit i tekući račun. Geopolitički šokovi tipično pogoršavaju robni bilans: uvoz poskupljuje ili raste, izvoz je slab, a turizam može oscilirati. U ekonomiji bez snažne proizvodne baze, svaki takav talas automatski povećava spoljne neravnoteže.
Dakle, geopolitika za Crnu Goru nije „tema spoljne politike“, nego direktan rizik za budžet, kamate, turisticku sezonu i inflaciju. Ako uz to nastavimo sa politikom potrošnje bez rasta produktivnosti i bez diverzifikacije, ovi šokovi će nas pogađati sve jače i sve češće.
STANDARD: Da li je crnogorska ekonomija danas otpornija na spoljne šokove nego prije nekoliko godina ili je situacija po našu ekonomiju teža i koji su, po vama, najveći rizici koji ugrožavaju ekonomski rast i stabilnost?
VUKOVIĆ: Ne bih rekao da je crnogorska ekonomija danas otpornija na spoljne šokove nego prije nekoliko godina – naprotiv, u određenim segmentima je čak i ranjivija. Iako se na prvi pogled može steći utisak da imamo veće budžetske prihode i nominalno „jaču“ ekonomsku aktivnost, ta slika je varljiva jer počiva na potrošnji, inflaciji i fiskalnoj ekspanziji, a ne na strukturnoj snazi.
Otpornost ekonomije se ne mjeri time koliko brzo raste u dobrim godinama, već kako reaguje kada dođe do šoka. A Crna Gora i dalje ima iste ključne slabosti: ekstremnu zavisnost od turizma, visoku uvoznu zavisnost, slabu domaću proizvodnju i rastuću zavisnost od zaduživanja. Uz to, danas imamo i dodatni problem: ulazimo u period velikih dospijeća javnog duga, što znači da će svaki spoljašnji poremećaj direktno povećavati trošak finansiranja države.
Najveći rizici po ekonomski rast i stabilnost su, prije svega, fiskalni. Program „Evropa sad 2“ je pogoršao fiskalnu poziciju bez stvaranja novih izvora rasta, deficit Fonda PIO rapidno raste, a budžet se oslanja na nekredibilne projekcije prihoda. To znači da u slučaju usporavanja ekonomije ili pada potrošnje, prihodi vrlo brzo mogu podbaciti, što vodi ka rebalansima i novim zaduženjima.
Drugi veliki rizik je struktura rasta. Rast koji se zasniva na potrošnji, a ne na produktivnosti, ne gradi otpornost. Naprotiv, on produbljuje spoljnotrgovinski deficit, povećava inflatorne pritiske i cementira zavisnost od uvoza. U takvom modelu, svaki spoljašnji šok, bilo geopolitički, energetski ili finansijski, ima jači i brži negativan efekat.
Treći rizik je turizam. Kada privredna grana koja direktno i indirektno generiše oko 30% BDP-a postane nestabilna ili pod pritiskom, cijela ekonomija ulazi u zonu rizika. A turizam je po definiciji osjetljiv na globalne krize, ratove, inflaciju i promjene u ponašanju potrošača.
Zato bih zaključio ovako: Crna Gora danas nije otpornija, već finansijski i strukturno osjetljivija nego ranije. Bez ozbiljne fiskalne konsolidacije, reforme penzionog sistema, jačanja domaće proizvodnje i diverzifikacije ekonomije, svaki naredni spoljašnji šok će imati sve veće i dugotrajnije posljedice po rast i stabilnost.
STANDARD: Kako ocjenjujete budžet Crne Gore za 2026. godinu? Koje su najveće mane i da li možemo očekivati nova zaduženja?
VUKOVIĆ: Budžet Crne Gore za 2026. godinu je u suštini prilično problematičan i kratkovid. Njegova osnovna slabost je što se fiskalna „stabilnost“ gradi prije svega na inflaciji, a ne na stvarnom ekonomskom rastu i povećanju produktivnosti. Država danas ima veće prihode ne zato što privreda proizvodi više, već zato što su cijene više, pa se PDV i akcize automatski uvećavaju. To znači da se budžet puni na teret građana i njihove kupovne moći, dok se strukturni problemi ekonomije ne rješavaju.
Drugi veliki problem je struktura rashoda. Kapitalni budžet ostaje skroman u odnosu na realne potrebe i znatno je niži nego u periodima kada je Crna Gora zaista investirala u infrastrukturu i razvoj. Umjesto ozbiljnih ulaganja koja bi povećala dugoročnu konkurentnost ekonomije, najveći dio budžeta odlazi na tekuću potrošnju, plate, transfere i servisiranje duga. Takav budžet može kratkoročno održavati socijalni mir, ali ne stvara osnovu za održiv rast.
Posebno zabrinjava činjenica da se, uprkos nominalno većim prihodima, javni dug i dalje povećava. To jasno pokazuje da inflacija trenutno „puni kasu“, ali istovremeno ne smanjuje zavisnost države od zaduživanja. Naprotiv, budžet za 2026. godinu je koncipiran tako da bez novih zaduženja praktično ne može funkcionisati. Već sada je jasno da će se razlika između prihoda i rashoda zatvarati kombinacijom novih kredita, trošenja depozita i eventualne prodaje imovine.
Zato bih rekao da je najveća mana budžeta to što odlaže probleme umjesto da ih rješava. On ne nudi ozbiljan plan fiskalne konsolidacije, ne smanjuje neproduktivnu potrošnju i ne mijenja strukturu rasta. Nova zaduženja su, nažalost, gotovo izvjesna, ne kao izuzetak, već kao sastavni dio fiskalne politike. U takvom okviru, budžet za 2026. godinu ne predstavlja razvojni iskorak, već nastavak politike „kupovine vremena“, uz rast dugoročnih rizika po javne finansije i životni standard građana.
STANDARD: Kako ocjenjujete upravljanje javnim finansijama od strane Vlade — posebno u dijelu zaduživanja, rasta javne potrošnje i fiskalne discipline — i šta bi, po vašem mišljenju, trebalo hitno promijeniti da bi se izbjegli dugoročni fiskalni problemi?
VUKOVIĆ: Upravljanje javnim finansijama trenutno vidim kao kombinaciju kratkoročnog „krpljenja“ i sistemskog odlaganja problema. Najlošiji signal nije ni jedan pojedinačni potez, nego obrazac: fiskalna pravila formalno postoje, ali se u praksi krše ili zaobilaze, a ključne institucije koje bi trebalo da budu korektiv (poput DRI) daju već šesto uzastopno negativno mišljenje na pravilnost budžeta, uz preporuke koje se ponavljaju godinama.
U dijelu zaduživanja, problem nije samo to što se država zadužuje, nego što se zaduživanje pretvara u trajni mehanizam održavanja tekuće potrošnje. Imali smo i vrlo loš signal povjerenja javnosti kroz neuspjeh emisije obveznica prema građanima, gdje je prikupljeno znatno manje od planiranog, što direktno govori kako tržište i građani čitaju fiskalnu politiku. Uz to, u revizorskim nalazima se vidi i slaba pouzdanost izvještavanja, primjer naknadnih korekcija podataka o zaduženju u mjesečnim izvještajima, što dodatno srozava na kredibilitet države kod investitora i međunarodnih partnera.
Rast javne potrošnje je drugi veliki problem. Imamo model u kojem se novac dominantno usmjerava u potrošnju, bez rasta produktivnosti, dok se prostor za investicije i dugoročni razvoj sužava kroz preusmjeravanja sa kapitalnih izdataka i rezervi ka transferima i diskrecionoj potrošnji. To je suština neodrživog fiskalnog ponašanja: kad dođe lošija godina, država nema amortizer, nego jedino dodatno zaduženje ili nove namete.
Fiskalna disciplina se, nažalost, najjasnije vidi kroz ono što je i MMF eksplicitno rekao: zakon o fiskalnoj odgovornosti nije dosljedno poštovan u praksi, deficit se širi, a istovremeno rastu spoljne neravnoteže. Posebno je opasan miks primarnog deficita i rasta kamata: ako država ostaje u primarnom deficitu, a kamate rastu, ulazite u situaciju da se zadužujete i da biste platili kamate, što je put ka “lavini duga”.
Šta treba hitno promijeniti da se izbjegnu dugoročni fiskalni problemi? Prvo, mora se prekinuti praksa da se tekuća potrošnja širi bez reforme javne uprave i bez jasnog plana obuzdavanja rashoda. MMF i sam ukazuje da je potrebna rekalibracija politike i da su tražene tehničke pomoći upravo za obuzdavanje rashoda i reformu javne uprave, što dovoljno govori gdje je glavni čep. Drugo, reforma penzionog sistema mora postati prioritet, jer se ovako samo prebacuje račun na buduće godine i pravi pritisak na Fond PIO i budžet. Treće, treba uvesti stvarnu disciplinu u kapitalnim projektima: jasna prioritetizacija, analiza troškova i koristi, i prekid političkog biranja projekata, jer se tako rasipa kapitalni budžet uz slab efekat na rast.
Preporučeno
I na kraju, najvažnije: treba vratiti kredibilitet. To znači transparentno izvještavanje, dosljedno sprovođenje preporuka DRI i prestanak „potemkin“ budžetiranja koje se oslanja na inflaciju i formalna balansiranja, a ne na realne reforme. Bez toga, država će svake godine ulaziti u novu rundu zaduživanja, a fiskalni prostor će se sužavati do tačke kada će jedine opcije biti rezovi ili povećanje poreza.
Video