Veselin Vesko Vukotić, rođeni Crnogorac, nastanjen u Novom Sadu, koji je danas uhapšen, ranije je označavan je kao jedan od najozloglašenijih kriminalaca bivše Jugoslavije. 

Preporučeno

POLEMIKA NA FACEBOOK-u; Kovačević: Trzavice između Bogdanovića i Šaranovića oko direktora policije, Bogdanović: Nije prvi put da o meni pišu perfidne laži

MAJ JE POSLJEDNJI ROK ZA POČETAK GRADNJE KOLEKTORA: Ili „Postrojenje sad“ ili najmanje 100 miliona štete

Beograđanin morao da promijeni prezime: Igora Vukotića jurili i policajci i kriminalci

Dan kad je Podgorica sravnjena sa zemljom

Službenim vozilom u šoping u Sarajevo

Čirgić: Nedopustivo je da najteži pacijenti ostaju bez terapije zbog racionalizacije troškova, to je kršenje prava na liječenje

Njegovo ime postalo je poznato policiji još osamdesetih godina kada ispisuje prve redove kriminalnog dosijea.

Kontrovezni biznismen Nebojša Tubić Žabac, koji je devedesetih bio povezivan sa tadašnjim podzemljem u jednom intervjuu je pričao o Vukotiću.

Žabac je za njega rekao da je to bio najopasniji čovjek koga je upoznao, opasniji od Arkana.

Hronologija

Već devedesetih, nakon ubistva Albanca Envera Hadrija u Belgiji, Vukotić je postao i tema mnogih medija. 

Nekoliko mjeseci kasnije u klubu „Nana“ u Beogradu likvidiran je Andrija Lakonić, a kao izvršilac je označen upravo Vukotić. 

Ipak, u crnogorskim medijima se pojavljuje u novembru 1997. godine zbog ubistva pomorca Duška Boškovića u Kotoru. 

U sudskom postupku je utvrđeno da je Vukotić pucao u Boškovića zbog toga što mu je ovaj mornar prosuo piće po odijelu. Vukotiću je suđeno u odsustvu i osuđen je na 20 godina zatvora.

Šest godina kasnije Vukotić je uhapšen na madridskom aerodromu, pa izručen Belgiji, koja ga je potraživala zbog sumnje da je po nalogu Državne bezbjednosti ubio političkog emigranta Envera Hadrija.

Ipak, zbog nedostatka dokaza izručen je Srbiji. 

Izručenje Srbiji značilo je istovremeno da on ne može da bude proslijeđen nekoj trećoj zemlji, pa je Viši sud u Novom Sadu, a potom i Apelacioni sud odbio zahtjev Crne Gore da Vukotić bude predat crnogorskim organima.

Krajem 2010. godine uhapšen je u Novom Sadu, kako bi izdržavao kaznu od 20 godina ali ubrzo je, pod nerazjašnjenim okolnostima i pušten.

Dvije godine nakon toga počelo je novo suđenje za ubistvo pomorca Boškovića, ali je često odlagano, navodno zbog zdravstvenih problema Vukotića.

Golubović ih odao za ubistvo Hadrija

Kako je ranije pisao BIRN, kriminalac Kristijan Golubović uhvaćen je devedesete prilikom pokušaja pljačke u Düsseldorfu u Njemačkoj. 

U nadi da će dobiti lakšu kaznu, Golubović je rekao policiji da se susreo s Hadrijevim ubicama u jednom noćnom klubu u Dizeldorfu nekoliko dana prije ubistva i da je čuo da razgovaraju o nekom “poslu” u Briselu.

Njemačka policija je imena dobijena od Golubovića proslijedila kolegama u Briselu. U pitanju su bili Darko Ašanin, Veselin Vukotić i Andrija Lakonić. 

Golubovićevu priču je 1992. godine potvrdila i Marion Krueger, Njemica udata za Darka Ašanina s kojom se ovaj razišao, a koja je, prema saopštenju njemačke policije, potvrdila da je njen suprug učestvovao u pripremi Hadrijevog ubistva. Imenovala je Lakonića kao čovjeka koji je vozio automobil i Vukotića kao onog koji je pucao, prenio je portal Balkaninsight.

Međutim, belgijska istraga se potom ponovo našla u ćorsokaku, jer je početkom ’90-ih godina u Jugoslaviji već bjesnio rat, dok se zemlja raspadala. Pored toga, Srbija se nalazila pod diplomatskim i ekonomskim sankcijama uvedenim od Ujedinjenih nacija, pa srpska policija nije bila naročito motivisana da izađe u susret kolegama iz Belgije i pomogne im u rješavanju slučaja. 

Tek 2006. je uhvaćen i predat policiji u Belgiji ali vrlo brzo je izručen Srbiji zbog nedostatka dokaza.

Ubistvo u beogradskom noćnom klubu

Mjesec dana poslije ubistva Hadrija, ista trojka je bila umiješana u još jedno ubistvo, ovog puta oko 1.400 kilometara daleko od Brisela, u srcu srpske prijestolnice.

Ašanin, Vukotić i Lakonić su se 24. marta 1990. godine sastali u klubu Nana, koji je u to vrijeme bio jedan od malobrojnih privatnih noćnih klubova u gradu. Smjestili su se u VIP separe sa svojim djevojkama. Onda je, prema izjavama svjedoka, došlo do sukoba između Vukotića i Lakonića.  

Začuli su se pucnji iz vatrenog oružja i Lakonić je ostao ležati mrtav na podu. Ašanin se narednog jutra predao policiji. Predao je i svoj pištolj, za koji je kasnije utvrđeno da je upotrijebljen prilikom Hadrijevog ubistva.   

Ašanin je izveden pred sud u septembru iste godine, što je izazvalo burne reakcije u javnosti koja još nije bila naviknuta na smaknuća u mafijaškom stilu. Još burnije reakcije su uslijedile kada je u postupku utvrđeno da je Miroslav Bižić, inspektor srpske policije, pomogao Vukotiću da odmah poslije ubistva pobjegne iz zemlje.   

Kada je policija pretražila stanove koje su koristili Lakonić, Ašanin i Vukotić, otkriveno je da su posjedovali po nekoliko pasoša s lažnim imenima. Prema sudskim izvještajima iz onog vremena, sve ove pasoše su izdale jugoslavenske vlasti.

Bižić je izjavio na sudu da je Vukotićev poslodavac u to vrijeme bila UDBA. Ašanin je na kraju oslobođen, a Bižić je prošao sa uslovnom kaznom od oko pet mjeseci. Obojica su nastradali od ruke neidentificiranih napadača, Bižić 1996., a Ašanin 1998. godine.

Izdat je nalog za Vukotićevo hapšenje, ali on ni do danas nije formalno saslušan o pucnjavi u Nani. Od četvorice učesnika on je jedini koji je još živ.