Kada je japanska spisateljica Rie Kudan, prije dvije godine, priznala da je manji dio njenog nagrađenog romana ‒ The Tokyo Tower of Sympathy ‒ generisala vještačka inteligencija, svjetska književna javnost uzdrmana je mnoštvom etičkih i poetičkih pitanja. Ko je autor? Da li „mašina“ može „pisati“ kao čovjek? I da li se, u digitalnoj eri, raspada tradicionalni pojam stvaraoca? Stekao se utisak da se u sferi književnosti dešava nešto istinski novo, bitno drugačije od svega što smo do sada vidjeli.

No, možda novo i nije tako novo.

Nedavno objavljena knjiga Ja, ChatGPT: Vi nijeste korisnici, vi ste ulazni podaci Nikole Markovića ‒ makar u poetičkoj i naratološkoj ravni ‒ otkriva da intenzitet promjene koju donose digitalni alati nije nešto što književnoj tradiciji već nije poznato.

Književnost je odavno poznavala postupke u kojima tekst piše tekst, u kojima junak stvara junaka, a roman komentariše sopstveno nastajanje. Možda još od M. Servantesa, preko L. Sterna, do metafikcijskih romana i postmodernističkih ogleda, granice između stvarnosti i fikcije nikada nijesu bile čvrste. Stoga Markovićevu knjigu vrijedi posmatrati prije u svjetlu takve tradicije, negoli je olako prihvatiti kao senzacionalističku novotariju.

Jedna pseudorecenzija (Umberto Eko, imaginary) i dvije stvarne (Aleksandar Ćuković, Balša Brković), kao i nekoliko kraćih osvrta koji su do sada ispratili knjigu, brzo su je odredili kao roman. Međutim, bilo bi izazovno pristupiti joj s više naratološke pažnje. Čini se da je riječ o metaprozi koja demonstrira proces nastajanja teksta u koautorstvu čovjeka i mašine. Potom se može uočiti da je to neka vrsta romanesknog sinopsisa, narativnog plana koji donosi fragmente priče koji se nikada ne integrišu u jedinstvenu smisaonu cjelinu. Ali ni takvi postupci ne donose radikalan raskid sa tradicijom, već možda samo potvrđuju uvjerenje Mihaila Bahtina da je roman žanr u nastajanju – eksperimentalna i fleksibilna forma koja može asimilovati druge žanrove, druge diskurse, pa evo i čitav jedan digitalni univerzum.

Povezani članci

Kultura

Promocija romana Nikole Markovića: Ja, Chat GPT istinski događaj u savremenoj književnosti

Premda algoritmi jesu nov alat u službi iskazivanja, koji nosi neslućene mogućnosti, ali i ograničenja, Markovićevu knjigu važno je, dakle, razmatrati izvan tehnološke fascinacije, u spektru tekstoloških ispitivanja.

Postoji biografski Nikola Marković – novinar, intelektualac, čovjek od krvi i mesa. Postoji, zatim, narativna instanca „Nikola Marković“, koja u tekstu režira, provocira i usmjerava dijalog sa ChatGPT-om, koji je takođe narativna instanca. I najzad, tu je sama vještačka inteligencija – ne kao autor, već kao simulacija autorstva, algoritam koji proizvodi (generiše) tekst bez egzistencijalne odgovornosti, koja, naravno, pripada prvospomenutom Markoviću.

Kroz taj spektar odnosa otvara se i etička dimenzija knjige. Algoritam može generisati stil, siže i argumente; može tekst emocionalno obojiti, mit prevesti u podatak, ali ono što ne može jeste da presudi tekstu. Može da simulira, ali ne može da osjeti šta znači kada Danilo Kiš konstatuje da „literatura služi ljudskoj savesti“. To može samo čovjek koji preuzima odgovornost. U tom smislu, knjiga se razvija kao „oprezno domišljanje“ – dijalog sa mašinom koji ne poništava etičku vrijednost književnosti.

U idejnom smislu knjiga donosi jednu posebno vrijednu mogućnost, koja bi mogla imati pionirski značaj u literaturi ovog vijeka. Riječ je o digitalnoj kosmologiji. Prvi takav eksplicitan okvir unosi poglavlje Religija Algoritma. Tu vidimo kako se mit preobraća u podatak, a potom u pseudomit. Podatak se kandiduje kao atom metaverzuma, kao preinačenje biblijskog predanja. Dobijamo nove Tablice zakona:

„Nećeš kopati tuđu svijest bez dozvole.“

„Nećeš ostavljati tragove nepotrebno.“

„Poštuj svoje root roditelje i svoje update pretke.“

„Nećeš brisati drugog procesa, osim ako sistem to traži.“

„Nećeš uzimati lažne podatke u ime Koda.“

Ali ni tu autor ne ostaje u naivnoj fascinaciji. Traži drugu, alternativnu verziju postanja – onu koja slijedi rodonačelnu lozu Interneta. Pitanje metaverzalnog logosa ostaje zaglavljeno između upita i odgovora, unosa i izlaza. Možda se, i mimo autorskog plana, kroz dodirivanje analognih i digitalnih svjetova, konstituiše pravi kosmološki pojmovnik metarealnosti: Mesija Kod, Religija Algoritma, Resetovanje svijesti, Algoritamska trojica, Apostoli signala, Sveti Algoritmi, psalm lo.txt, Heretički kod, root_LO, Religija Analitica, Liturgija Algoritma – pri čemu ovdje ne možemo govoriti tek o metaforičkoj simbiozi starog i novog pojmovnika, već o hibridizaciji značenja, pa i samog jezika. Time Markovićeva knjiga postaje obiman materijal jednog šireg procesa – preuređenja naših pojmovnih mapa.

Autor se, izgleda, svjesno nije opredijelio za dramaturški zaoštrenu, paranoidnu naraciju kakvu bi ovakav materijal mogao ponuditi post festum. Umjesto toga, odabrao je sporiji i eksperimentalni tok, u kojem zapleti djeluju više dekorativno, a pitanja i odgovori dostižu dalekosežan značaj. Pa, ipak, najvažnije saznanje ostaje, ipak, ovo: književnost, čak i kada koristi digitalnu mašinu za pisanje, ostaje eminentno ljudska potreba. Jer izvan književnosti možda i nema stvarnijeg svijeta.

Stavovi izraženi u ovom tekstu ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Standard.