Guraju je ovi novopečeni ajvani, pojedini mediji, nesvjesni budućih gunđanja i odlazaka sudija.

22.04.

18:00h

Treba plakati, nije to sramota.

Ljudi su dobri, kad znaju da plaču.

Ja dobar i nijesam, baš, ali sam često pustio suzu niz nedostojne obraze.

Moje.

I sad mi se plače.

Doduše, od muke, koju niko razumjeti neće.

I ne samo da neće, nego će reći “Plači, ne patisa”.

Što je tradicionalno i socio-kulturološko pokazivanje suptilno – nježne crnogorske naravi.

Ne postoji osoba na svijetu koja bolje zna zašto je Ana Vuković poslednja osoba koja treba da bude predsjednik Vrhovnog suda Crne Gore.

Ne zbog skromnog znanja i nesmisla za bilo kakvu komunikaciju, viziju, ideju.

Zbog čega će, vidjećete, popriličan broj sudija brzo otići glavom bez obzira.

Već zbog fakta, da se u predmetu S.Č. otvoreno, bez zazora, ponašala kao dio klana i koja je vrlo namjerno, radi bijega iz totalne anonimnosti, sahranjivala uporno i sistematski cijelu jednu porodicu.

I mene.

Što je potvrđeno i presudom Višeg suda u Podgorici K.br. 1214/14 od 21.10.2014. godine, kada je Moldavka osuđena na kaznu zatvora zbog davanja lažnog iskaza, posle koje je buduća vedeta trebala ostavku da podnese. I sve nas spasi.

Guraju je ovi novopečeni ajvani, pojedini mediji, nesvjesni budućih gunđanja i odlazaka sudija.

Nije mi više zanimljiva, ali sam ovo dužan da kažem zbog preživljenog.

Njen fenomen je odraz svekolikog budalizma u vremenu gdje je – što gluplje i zločestije – to bolje.

Nijesam zavidan.

Zavist je jako osjećanje slabih ljudi.

Ja sam iz njenog zatvora izašao.

A onda ušao u zatvor uspomena na nju.

I čast mi je što se tome ne čudim.

Srećno bilo.

Piše: Advokat Zoran Piperović

Stavovi izraženi u ovoj kolumni ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Standard.