Zbirka broji 39 pjesama, koje datiraju u periodu od 2008. do 2020. godine. Koliko je trebalo da sazru “Uspomene”, kako su nastajale i zašto je baš sad bio pravi trenutak za objavljivanje poetskog prvijenca?
“Uspomene” su zbirka pjesama koja je nastajala u dužem vremenskom periodu, tačnije nešto više od deset godina. Za poeziju, to je dosta vremena. Međutim, budući da nisam neko ko se prvenstveno bavi pisanjem, niti pišem da bih objavljivao, nije mi se previše žurilo da objavim ono što sam prikupio. U međuvremenu sam sazrio kao pjesnik, pa mi se čini neobično kada čitam svoje najranije radove. U njima nalazim dosta manjkavosti, ali vjerujem da ne treba bježati ni od onoga što je u umjetničkom smislu manje vrijedno. I to ima neki svoj značaj.
Zbirka je posvećena Aneli, te na prvi pogled se čini da je riječ o ljubavnoj poeziji. Međutim, ona je mnogo više od toga. Kako biste Vi našim čitaocima opisali zbirku?
“Uspomene” sam svakako posvetio svojoj supruzi. Kao što jedan moj stih kaže: “Od mene si, živote, ti stvorila čovjeka”, tako i dalje mislim da muškarac bez žene ne može postići svoju suštinu. Žena može živjeti bez muškarca, jer je mnogo samostalnija po prirodi, ali mušarac bez žene teško. Pa mi još uvijek imamo generacije muškaraca kojima žene pripremaju odjeću i peškir prije tuširanja. Što se tiče same zbirke, istina je da u njoj ima dosta ljubavnih pjesama. Kao gimnazijalac, bio sam mnogo emotivniji nego što sam sada, otud valjda toliko ljubavnih pjesama iz tog perioda. Kasnija poezija mnogo je više okrenuta ka čovjeku i njegovom položaju u svijetu. Smatram da je moju poeziju lako razumjeti, ne volim previše da se bavim metafizikom, a primjećujem da je to postalo pomodarstvo kod mlađih pjesnika, da pišu poeme o ljudskom izmetu ili nekim trivijalnim stvarima kako bi se svijetu predstavili dubokoumni. Vjerujem da su moje pjesme drugačije samim tim što se ne družim s pjesnicima niti književnicima i što sam u književnom smislu “izolovana pojava”. To naravno ne znači da je moja poezija niti bolja niti vrednija. Jednostavno, nisam pod uticajem bilo kakvih književnih krugova.
U “Uspomenama” ima i jasne kritike društva. Koliko je donekle zadatak stvaraoca da ukaže na nepravde i socijalne probleme, pa makar one nailazile na zid i ćutnju s druge strane?
Ja vjerujem da ovo nije vrijeme umjetnosti radi umjetnosti. To sam rekao i u uvodnoj riječi moje zbirke. Nažalost, postmoderna književnost umnogome je uperena ka stvaranju umjetnosti radi umjetnosti. Akcenat se stavlja na formu, slabo na sadržaj. Smatram da živimo u jednom neprosvećenom vremenu, gdje je vrlina dovedena u pitanje, a većina ljudi korumpirana, počevši od sveštenih lica, koji bi trebalo da budu oličenje vrline. Kapitalizam, kao društveno-ekonomski sistem više ne kuca na naša vrata, on se već odomaćio u našoj kući. Dakle, sve je na prodaju. A kad tome dodamo činjenicu da je i znanje na prodaju, i da svaka budala može kupiti diplomu na nekom privatnom fakultetu u okruženju, a takvi onda najčešće lakše dolaze do posla od onih koji su se ovdje školovali, onda je valjda jasno koliko je naše društvo duboko posrnulo. Ono što sam naučio družeći se s mrtvim ljudima (dakle velikim piscima i filozofima), jeste da ne treba ćutati i da ova krhka koža u kojoj živimo nema nikakvu vrijednost ako ćemo cio život proživjeti kao gliste, stalno se kloneći sučeljavanja s ljudima i podilazeći gorima od sebe.
Kako ste zadovoljni prvim reakcijama na zbirku? I šta su uspomene za Vas, danas, u ovom okrutnom svijetu, koji, čini se, ne štedi nikog?
Imao sam dosta poziva od prijatelja i dragih ljudi nakon promocije. Dobio sam dosta pohvala. Da budem iskren, više mi prijaju lijepe riječi laika nego sve pohvale nekakvih stručnjaka, ako ih uopšte ima u Crnoj Gori i ako uopšte postoji književna kritika u Crnoj Gori. Za mene su “Uspomene” prvenstveno jedan mali trag koji ću ostaviti u ovom prolaznom svijetu i koji će možda nekad, da li za mog života ili dugo nakon moje smrti, imati nekog odjeka u umjetnosti ili bilo gdje drugdje. Biće dovoljno da u nekoj dalekoj budućnosti neko uzme moju knjigu u svoje ruke i makar kaže: kako su čudno ljudi razmišljali u 21. vijeku.
Profesor ste crnogorskog jezika, ali ste i politički aktivni. Da li su politika i poezija povezane, u kojoj mjeri i na koji način?
Na svu sreću, politika i poezija nisu nimalo povezane, te na mojoj promociji nije bilo političara. A i da ih je bilo, bili bi tu prvenstveno zato što ih cijenim kao ljude. Politika i poezija mogle su biti povezane u antičkim vremenima kada je čovjek još uvijek gajio vrline. Politika i poezija bile su povezane i u doba socijalističke revolucije, kada je pjesma služila ideološkoj svrsi, što po mom mišljenju i nije bilo tako loše. Međutim, u vremenu u kojem politika i ideologija nemaju nikakvih dodirnih tačaka, niti više u politici postoji nešto što ushićuje, poezija tu nema šta da traži.
U kojoj mjeri je zahtjevno objaviti knjigu u Crnoj Gori, ako ste maltene tek na početku…Koliko ovdašnja publika, ali i institucije kulture uopšte imaju sluha za poeziju?
Na ličnom primjeru, mogu reći da nije teško objaviti svoje radove. Za to vam je potrebno malo sreće i kontakata s dobrim ljudima. Ja sam imao sreću da se za moju zbirku zainteresovala Biblioteka “Radosav Ljumović”, prvenstveno Sanja Vojinović koja je pomoćnik direktora, te je tako došlo do saradnje. Kao što sam rekao i na promociji, da nije bilo nje i Leonore Vuljaj, moje prijateljice i koleginice, vjerovatno bi ova knjiga bila objavljena znatno kasnije. Dakle, institucije kulture imaju sluha za umjetnost, ali mislim da država treba da odvoji više sredstava za njihovo funkcionisanje. Jasno je da svi traže više, a da para nema dovoljno, ali treba imati u vidu da novac uložen u kulturu nikada nije uludo potrošen.
Lingvistika i književnost u Crnoj Gori – koliko su danas na cijeni? Vraćamo li se korak unazad, kada je crnogorski jezik u pitanju?
Mislim da je Crna Gora suviše mala zemlja da bi imala snažnu književnu scenu u vremenu kada je književnost u problemima ne samo kod nas, već svuda u svijetu. Evidentno je da mlađe generacije sve manje čitaju, a kad je stanje takvo, onda je potrebno da imate ogromnu populaciju da biste imali kakvu-takvu književnu scenu. Onoliko koliko uspijevam da ispratim, mislim da radovi Ognjena Spahića, Dragane Tripković, Ljubomira Đurkovića i Andreja Nikolaidisa zavređuju izuzetnu pažnju, o čemu svjedoče i brojne nagrade i priznanja koja su im uručena. Što se tiče stanja u lingvistici, slika je tužna i sumorna. Tri katedre za slavistiku na 600.000 stanovnika, svi se trude da nešto izučavaju, a zapravo ne mrdaju sa početne tačke. Jedino je Fakultet za crnogorski jezik bio krenuo u ozbiljan rad, ali vidimo da se i tu umiješala politika i da postoji očigledna želja da im se onemogući dalji rad. Po mom mišljenju, potrebne su brojne reforme na katedrama za slavistiku, počevši od toga da bi osnovne studije trebalo da traju 4 godine. Kada sam ja studirao, osnovne studije su trajale 3 godine, ne znam je li se otad nešto promijenilo. Što se tiče crnogorskog jezika, on je oduvijek bio kao najmlađe čedo – konstantno osuđen na dokazivanje. To je žalosno, jer Crna Gora je imala prvu štampariju na ovim prostorima. Imala je izuzetno razvijenu prepisivačku djelatnost u srednjem vijeku. Imala je razvijen jezički identitet tokom više vijekova. Ali onda je sve to prisvojio neko drugi. To je, nažalost, sudbina malih zemalja.
Preporučeno
M.R.
Video