Jako me je povrijedila vijest o rušenju rodne kuće Predraga Matvejevića. Bili smo veliki prijatelji, za to poznantsvo najzaslužniji je bio Danilo Kiš, a naše druženje je bilo i po partizanskoj liniji, iako u to vrijeme nisam bio rođen. Matvejević je bio Jugosloven, njegovo jugoslovenstvo počelo je kada je sa trinaest godina pristupio partizanima. Rođen je u Mostaru, gradu koji je Mediteran, i to ne samo zbog pjesnika koji je napisao „Veče na školju“ i „Pošljednje veče u Malom Lošinju“. A njegov otac došao je u Jugoslaviju iz Odese. Iz Babeljebih priča. Iz „Istorije mog golubarnika“. I nije slučajno što je bio iz Odese. Iz te Odese je bio i Leonid Barov, najveći kartograf dvadesetog vijeka. On je dugo izdavao kartografski časopis Imago Mundi, seleći se iz jedne zemlje u drugu sve do svoje smrti. Matvejević je, nažalost, u poznim godinama počeo da se bavi Mediteranom. On je svoje mjesto na književnoj ljevici (Lozinka – Benjamin, Breht, Buharin, Berlinguer) zastupao u borbi s vetrenjačama, u higijenskom ratu u literaturi, i svoju polemičku snagu iscrpljivao je u odbrani progonjenih pisaca, od Kocbeka do Sidrana, na žestoko učešće u polemici oko Kišove „Grobnice za Borisa Davidoviča“, na razgovore sa Krležom, kaže za Danas Božo Koprivica, pisac i kritičar koji je i jedan od najboljih poznavalaca Matvejevićevog djela, kojim se bavio i u svojim knjigama „San ulice“ i „Bluz dva prijatelja u 54 tjedna“.
Koprivica je sklon, kako kaže, da u nekim Matvejevićevim duhovitim opaskama nasluti da je on sam sebi prigovarao što je traćio vrijeme na sva ta otvorena pisma i moralne vježbe, i što se ranije nije okrenuo Mediteranu.
“Ta geopoetička opsesija pokrenula je Matvejevića da napiše „Mediteranski brevijar“ koji je preveden na više od dvadeset tri jezika, i „Drugu Veneciju“ koja je samo u Italiji imala tiraž od oko petnaest hiljada prodatih knjiga. Bilo je u toj nakani hrabrosti i drskosti. S iskustvom univerzitetskog profesora koji je imao karijeru od Zagreba do Pariza, kasnije i do Rima, izabrati za svoju književnu tradiciju Mediteran velika je smjelost. A Matvejević je bio takvo književno ime da mu je gradonačelnik Rima, kada je devedesetih godina zbog ratova otišao iz Hrvatske, nudio da u italijanskoj prestonici sam izabare stan u kojem želi da živi. Jer, niko nije istražio Mediteran na tako prijemčiv način kao Matvejević – to je pripovjedačka nit koja je Šeherezadina, i pripovjedačka nit koja svoj daleki izvor ima u Bibliji i Talmudu. Tori i Jevanđelju. U tom jeziku prepoznajem nešto od govora i oriđinala i redikula. Brzinu i smisao za poentu. Za epogram. Matvejević je lutajući Mediteranom, nalazio oriđinale i divio se njihovoj posvećenosti. Uraru iz Katalonije koji hoće da sačini katalog Aleksandrijske biblioteke. Užaru sa Korzike koji je svoj život posvetio uzlovima, monahu iz Egipta od koga se učio čitanju mora i molitvi uz more”, navodi Koprivica.
Sledeći iskustvo „Hiljadu i jedne noći“ i ritam brevijara, Matvejević je ispripovijedao storije o mediteranskim zalivima i otocima, gradovima i galijama, o solanama i ludnicama, o mostovima i vedutama, o samostanima i svetionicima, o vrtovima i valima, o vjetrovima i ruži vjetrova, o tipovima klepsidre i groblju galebova, o školjima i školjkama, o prozodiji mediteranskog svjetla i lutajućim skulpturama, o crkvama i potonulim lukama, o plivanju i morskim sahranama, o spužvarima i mrežama, o užarima i kartografima, o sjenci masline kao granice Mediterana…
“I sve je to bilo dokumentovano, i sve se to pretvorilo u jedan lirski ep o Mediteranu u kojem Matvejević nikoga nije zapostavio. Jer, Mediteran za Matvejevića nije samo zemljopis, granice mu nisu gospodarske, ni istorijske, ni državne, ni nacionalne. Matvejević u „Drugoj Veneciji“ piše o najljepšem sutonu koji je tih i svečan kao smrt u Veneciji. Kad sunce pada između otoka Sveti Lazar Armenski i otoka Sveti Servolo. Ja nisam bio u Veneciji, ali sam se čitajući njegovu knjigu osjećao kao da sam odsjeo u hotelu „Danielli“, gde je odsjedala Žorž Sand, gdje je stalno bilo kao na karnevalu, gdje je dolazio i Ezra Paund, pjesnik koji je rekao „tijelo je moj vjetar“. S prozora tog hotela vidi se Riva delja Skjavoni. Riva onih koji su na galijama umirali od melanholije i tvrdoglavosti”, kaže Koprivica, ističući primjer da je u Amalfiju još u desetom stoljeću bilo ljevičara.
“Matvejević je sudbinu Mediterana vezao za primjer Amalfija, gdje je postojao zakon o pomorskom pravu, i gdje se korist dijelila na pravedne časti i prema ljudima koji su pobijeni, čak i ako su oni bili gusari, ili ako se desio neki brodolom ili pljačka. U Amalfiju je sve dijeljeno na ravne djelove, tako da je Matvejeviću ljevičartsvo bilo u krvi i u književnom istraživanju. On nije prestao da bude Jugosloven ni u najtežim trenucima, kada je HDZ preuzeo vlast u Hrvatskoj i kada je bio progonjen. I nikada nije prestao da voli Mostar i Zagreb, kao što je volio i Beograd gdje je imao brojne prijatelje. Poslednji put sam se sreo s Matvejevićem godinu dana prije nego što je preminuo. Bio je u društvu jedne prelijepe Japanke, i mnogo mi je drago što sam ga tada zadnji put vidjeo. Matvejević je uvijek imao onaj neodljivi mediteranski šarm i mediteranski način govora – kad progovori, to je furija koja ne može da se zaustavi. Postoji još nešto veoma važno – niko od savremenika osim Matvejevića nije bio ravnopravni sagovornik sa Krležom. Pogotovu je teško bilo doprijeti do poznog Krleže, koji je tada imao žestoku i razornu moć u polemici, a Matvejević je napravio jednu izuzetno značajnu knjigu, „Razgovori sa Krležom“”, kaže Koprivica.
I jednom takvom piscu, kako ističe, njegov rodni grad, Mostar, odužio se varvarskim činom.
“Vjerujem, nažalost, da bi se nekome ko je ostao Jugosloven kao Matvejević desila ista moralna pizdarija, rušenje rodne kuće, i da je ta kuća bila u Beogradu ili bilo gdje drugdje na ovom prostoru. Trag Matvejevića, ipak, nikako ne može da se uništi, on će u kulturnoj istoriji ostati upamćen po svom djelovanju i književnom značaju. U tom smislu, bilo bi dobro da se s jeseni organizuje tribina, neki okrugli sto posvećen djelu velikog jugoslovenskog pisca Predraga Matvejevića”, smatra Božo Koprivica.
