Ona je u 24 sata Televizije E kazala da ekstremni nacionalisti ni statistički, ni politički, nemaju dominantnu snagu, ali su njihovi politički predstavnici često mnogo glasniji. Zato je, kaže Bajramspahić, veoma važno voditi računa da bukom ne kreiraju javne politike.

TV E: Rezolucija o genocidu u Srebrenici, kao nikad od devedesetih, artikulisala je razlike koje proizilaze iz negiranja postojanja genocida. Što je sve još isplivalo na površinu?

Bajramspahić: Kada smo prije više od mjesec pokrenuli inicijativu i napisali prvo pismo kojim smo pozvali premijera Milojka Spajića da Crna Gora bude jedan od kosponzora rezolucije o Srebrenici, nije nam uopšte palo na pamet što će se sve dešavati. Nažalost, to je preraslo u nezamislivu negativnu kampanju koja je prevazišla i neka daleko važnija pitanja u spornim odnosima između zemalja regiona u prethodnom periodu. Čak je situacija daleko iracionalnija i dramatičnija nego možda 2006. godine kada je Crna Gora obnovila svoju nezavisnost.

Dakle, od jednog nama vrijednosno važnog pitanja napravilo se pitanje koje je izazvalo veoma negativne reakcije iz susjedne države. Srbija je izgleda na ovom pitanju htjela da disciplinuje Crnu Goru i da izbori sebi pravo da upravlja odlukama Crne Gore.

TV E: Da li vam je ikada premijer Spajić odgovorio upravo na zahtjev koji ste mu poslali ili ste od medija saznali da Crna Gora neće kosponzorisati rezoluciju?

Bajramspahić: Pa bilo je tako kako ste nagovjestili u drugom dijelu pitanja. Crna Gora je mala zemlja, ali Crna Gora ima jako civilno društvo. Broj potpisnika i članova našeg društva koji se okupio oko ovog pitanja, daleko prevazilazi sve prethodne. To je vrijednost Crne Gore, građani su prepoznali važnost ovog pitanja, istaknuti aktivisti i nevladine organizacije su se okupili i stali uz jednu ovakvu inicijativu. Međutim, to očigledno nije bilo dovoljno našoj Vladi, pa iako je obećala da će se voditi principima dobre uprave u koje spada i intenzivna komunikacija sa građanima i odgovor na njihove inicijative, do danas mi nismo dobili apsolutno nijedan odgovor od naše Vlade.

Kao što znate, prvi glas o stavu Vlade dobili smo iz Berlina. Dakle, Vlada nije prepoznala obavezu, odnosno, dužnost da odgovori svojim građanima i to je argumentovano. Nismo dobili nijedan ozbiljan i adekvatan razlog zbog čega Crna Gora danas neće konsponzorisati inicijativu.

TV E: Sociološki, psihološki gledano, kako neko ko dolazi iz jednog naroda, u ovom slučaju srpskog, koji je doživio Jasenovac, može nekom drugom narodu, u ovom slučaju bošnjačkom, uraditi slično, a da se pri tom političari decenijama kasnije bore da objasne da to nije tako strašno?

Bajramspahić: To je složeno pitanje, ima mnogo segmenata na koje bi trebalo podrobno odgovoriti. Međutim, spomenuću samo jedan koji dosta toga objašnjava. Svaki zločin tih razmjera je moguć samo i isključivo ako se žrtva dehumanizuje, ako joj se do to mjere ospori svaka vrijednost, da počinioci povjeruju da uništavanje tolikog broja života nije zlodijelo. To je jednako i kada je u pitanju Jasenovac, i kada je u pitanju Srebrnica, i kada je u pitanju holokaust, i kada je u pitanju Ruanda, i tako dalje…

Dakle, uvijek je zločinima takvih velikih razmjera prethodila dehumanizacija žrtava. I nažalost, retorika kakvu čujemo ovih dana ima elemente te dehumanizacije. To je iznalaženje opravdanja, a upravo je to ono što je nedopustivo i protiv čega se mi borimo. Iza Srebrnice nema ali, iza Jasenovca nema ali. Nećete čuti nikada ni od koga od nas da bilo kojom svojom riječju umanji, negira, omalovaži ili pokuša da opravda bilo koji od genocida, velikih zločina…

Zbog čega je nama vrijednosno važno? Da ne dozvolimo da uzmu maha struje, kojima nije dovoljno što se to desilo, nego žele da stvore narativ koji opravdava takva krivična djela. Negiranje genocida je nastavak genocida.

TV E: Mislite li da su nas zarobili retrogradni nacionalisti?

Bajramspahić: Ekstremni nacionalisti nemaju ni statistički, ni politički dominantnu snagu. Vidjeli smo na protestu (protiv rezolucije o Srebrenici ispred Vlade) da zapravo nije značajan broj onih građana koji se osjećaju komotno u takvim vodama i u takvom ambijentu. I to je dobra vijest. Međutim, njihovi politički predstavnici su često mnogo glasniji nego što stvarno imaju svoju političku snagu. Zbog toga nama izgleda kao da imaju veliku dominaciju u društvu, a faktički nemaju. Zato je veoma važno da ojačamo umjerene struje i što je suština društva, da imaju snažniji glas i da se bolje čuje kako je stvarno stanje u društvu. Dakle, ekstremni nacionalisti zvuče glasnije nego što ih ima u društvu.

Moramo o tome da vodimo računa da svojom bukom oni ne bi dominantno kreirali javne politike. Ali, tu se javlja politički problem. Nažalost, imamo i takvih političkih snaga koje, iako formalno ne podržavaju te ekstremne struje, ne trude se ni da im to stave do znanja. Zato mi, kao društvo, moramo mnogo više da reagujemo da bi stvari bile onakve kakve one u društvu jesu.

TV E: Suočavanje sa prošlošću – političari su pretvorili u floskulu. Što je potrebno da se desi da bi društvo ozdravilo i da li je to uopšte moguće?

Bajramspahić: Naravno da je moguće. To zavisi samo od nas samih i od našeg odnosa prema prošlosti. Veoma je teška situacija u regionu sa jačanjem desničarskih snaga, posebno u ambijentu kakav je, nažalost, u Srbiji. Govorimo o srpskim formalnim političkim elitama koje vode institucije, koje šalju veoma zabrinjavajuće poruke. Niko nijednog trenutka nije ni pomislio da izjednačava zločince sa narodima, sa državama. To je veoma važno da ponavljamo jer je ta manipulacija toliko česta i jaka i toliko puta ponovljena da su, nažalost, i neki građani povjerovali da postoji monstruozna ideja da se izjednačavaju narodi sa srpskim zločinom ili države sa zločincima.

Problem je u tome što određene političke elite profitiraju time što brane zločine i zločince i to je ono protiv čega se mi borimo. Suočavanje sa prošlošću je moguće. Dovoljno je samo da kažemo da se ne identifikujemo sa tim zločinima i zločincima i možemo da budemo ponosni pripadnici svake nacije, svakog naroda, dok god pravimo razliku i odvajamo se od nečega što je neprihvatljivo.

TV E: Koliko može eksplicitni, javni govor, koji negira i maniuliše činjenicama i mrtvima, biti otrežnjujući za unutrašnju i spoljnu politiku?

Bajramspahić: Pobornica toga da je mnogo bolje da znamo sa čim imamo problem, nego da se stvari guraju pod tepih. Važno je da znamo da postoje strukture u društvu koje negiraju, ublažavaju genocid. Oni danas imaju svoje strukture u svim dijelovima društva, u civilnom društvu, imaju svoje nevladine organizacije, imaju svoje medije, imaju svoje udruženje… Nažalost, imamo i jedan ne mali broj građana koji zbog veoma niske medijske pismenosti nekritički prihvataju takve sadržaje. Zbog toga je važno da nikada ne odustanemo od toga da govorimo jezikom činjenica i da govorimo na način koji jasno pravi otklon od takvih stvari.

TV E: U Podgorici je održan skup na kojem se negira genocid, država Crna Gora, veliča velikosrpski projekat, ratni zločinci. Skup nije ni prijavljen. Ni juče, ni danas. Što mislite da bi trebalo da bude posljedica?

Bajramspahić: Neprikosnoveno je pravo svakog građanina, uključujući građane koji su učestvovali na ovim protestima, da izraze svoj stav. Dakle, ne treba ni na koji način, iako se duboko ne slažem sa stavomima koji su izneseni, da gušimo pravo da se ispolji. Mislim da je to uvod u ozbiljnije i temeljnije bavljenje društvenim problemima, kada tačno znamo koliko građana dijeli takve stavove, koliko je onih koji se osjećaju slobodnim da učestvuju u takvim aktivnostima. Pozitivno je što smo vidjeli da to nije tako značajan broj ljudi, i to je dobra vijest.

Sa druge strane, međunarodna praksa dozvoljava organizovanje i spontanih, neprijavljenih okupljana. To što skup nije prijavljen nije dovoljan osnov da bude razbijen, i u tom smislu nadam se da će institucije braniti pravo.

E, onda dolazimo do drugog pitanja. Kakve se poruke šalju? Tu je bilo spornih poruka, kojima se negiraju i ublažavaju zločini, u konkretnom slučaju genocid u Srebrenici. Takođe bilo je zabrinjavajućih poruka koje su dolazile od osoba koje bi trebalo da imaju daleko veću svijest, imajući u vidu funkcije koje obnašaju, uključujući jednog direktora osnovne škole, koji bi morao da daje daleko bolji primjer učenicima. Ali, na lice su izašli svi problemi ovog društva koje moramo da rješavamo.

Mislim da je dobro ovo što se desilo i dobro je da vidimo da političke snage koje profitiraju iz ovakvih narativa, u suštini, u društvu ne uživaju tako veliku podršku kao što to se čini.

TV E: Ipak, kada čujemo sve te poruke možemo li se osjećati sigurno u našem društvu, okruženju?

Bajramspahić: Poruke jesu zabrinjavajuće i razočaravajuće. Očekivali smo da se u 2024. godini nećemo vraćati toliko duboko u neke stvari za koje smo se nadali da su prošle. Ali, očigledno nisu na zdrav način zaliječile. Međutim, pitanje toga da li smo sigurni ili nismo je pitanje koje mora svakoga dana da bude na dnevnom redu. To je pitanje i našeg bavljenja nama samima.

Dakle, mir je nešto što se gradi. Mir nije nešto što samo postoji po sebi i tu treba svi da se osjećamo prozvanim i odgovornim, da doprinosimo boljim međusobnim odnosima, većem razumijevanju… Ali, to je i pitanje postavljanja granica. Jer, postoje pitanja u kojima ne smije biti nikakvih relativizacija. Nažalost, imali smo toga mnogo tokom posljednjih mjesec dana.

TV E: Ako uzmem u obzir politiku koja se trenutno vodi u Crnoj Gori, politiku skupštinske većine, a koja traži način da ne ugrozi sopstvenu poziciju kod svojih članova, a ne želi da se zamjeri Zapadu, da li mislite da je najavljena rekonstrukcija Vlade svijetli put u budućnost?

Bajramspahić: Čisto sumnjam da će se ispunjavati evropske obaveze, jer retorika dobrog dijela tih članova nije evropska i mislim da će se to pokazati u praksi. Primjer odnosa postojeće Vlade prema rezoluciju o Srebeljnici nam je pokazao da su njeni činioci iz umjerenih blokova spremni na nezdrave kompromise. To nam govori da oni neće biti dovoljno jaki ni u narednom periodu da se suprostavljaju, onda kada to bude potrebno.

TV E: Pratite evropske integracije Crne Gore. Kako Vam izgleda sve ono što je Vlada do sada učinila kada je riječ o IBAR-u? Očekuje li Crnu Goru pozitivan izvještaj u junu?

Bajramspahić: I to je još jedno složeno pitanje koje ima nekoliko odgovora.

Podržavam da Crna Gora dobije IBAR. Mislim da je to državni, javni interes, da je interes ovog društva da se konačno i formalno otkoči proces evropske integracije. Jer, država Crna Gora od juna 2020. godine nije imala niti jedan jedini formalni uspjeh u procesu evropske integracije. To je jedan veoma dugi period stagniranja i nazadovanja u određenim oblastima. Dakle, u tom smislu podržavam dobijanje IBAR-a.

Da li mislim da su neki impresivni rezultati postignuti u prethodnom periodu? Apsolutno ne. Jedino opipljivo što se desilo su imenovanja u pravosuđu, od kojih kako vrijeme prolazi, sve više vidimo da su bili nezdravi kompromisi i da će se itekako odraziti negativno na budući rad tih institucija.

Sa druge strane, ono na čemu je trenutno fokus u Vladi je rad na značajnom broju zakona, od kojih svakog dana dobijamo vrlo zabrinjavajuća mišljenja Venecijanske komisije. Tako da se može reći da ni kvalitet tih zakona nije na potrebnom nivou, a samim tim ni naš napredak u poglavljima 23 i 24 nije suštinski toliko veliki da bi rezultati bili zadovoljavajući.

Bez obzira na to, ovo je važan trenutak, važan restart evropskih integracija. Nadam da će Crna Gora dobiti IBAR. Ali svi kao društvo itekako treba da se zapitamo šta nas čeka samo jedan dan nakon dobijanja IBAR-a. Jer, nažalost, taj napredak nije na zdravim osnovama. Brojne društvene probleme smo gurnuli pod tepih i oni će i tekako eskalirati odmah nakon juna.