Prije tačno 19 godina, građani Crne Gore obnovili su državnu nezavisnost Crne Gore, koja je tokom prošlog vijeka, voljom drugih ali i voljom Crnogoraca, pet puta ugašena.

Istoriografski period nakon obnove nezavisnosti dijelimo na period prije i nakon 2020. godine, kada je ponovo trijumfovala klerikalna i velikodržavna histerija. Razumije se, ovog puta umotana u oblandu demokratskih promjena i smjene višegodišnjeg „režima DPS-a“.

Upravo je taj događaj na najgrublji način otkrio i demaskirao ne samo sve one preskočene i na brzinu pređene korake u nacionalnoj emancipaciji Crnogoraca i državnoj izgradnji, nego i ono što se u političkim analizama nerijetko izostavlja: izdaju Crnogoraca.

Energija i polet stvoreni u referendumskim danima prolili su se kroz trku za stvaranjem novih društvenih vrijednosti, pošasti ranog kapitalizma i ignorisanje krupnih identitetskih drama. Jedinstvena trajektorija kojom se kretala Crna Gora više je odmagala jer nije bilo adekvatnog primjera na koji se politička elita mogla ugledati.

Blok za nezavisnost, predvođen bivšim predsjednikom Milom Đukanovićem, svoj puni potencijal okupljanja šire društvene zajednice izgubio se u tradicionalnim crnogorskim pizmama, sujetama i nerealizovanim ambicijama. Dugo je Đukanović uspijevao da niveliše te razlike, ali strateško pomjeranje ostalo je talac provincijalnog duha.

Povezani članci

Društvo

Čestitke povodom 21. maja – Dana nezavisnosti

Politika

Lipka: Crna Gora nije uspjela da prevaziđe referendumske podjele

Politika

Kalezić: Između antifašizma i ugovora o djelu od 500 eura bira se ugovor o djelu

Nije nepoznato da Crnogorci fatalistički izdaju i sebe i državu. Kako drugačije objasniti fenomen čestih „promjena strana“ kojem su skloni? Kralja Nikolu, pa kasnije vrlo slično, Milovana Đilasa, napuštali, prodavali i izdavali su upravo oni koje su njih dvojica politički stvarali. Gore, iz čisto lukrativnih razloga, to bi se pretakalo u klasično antidržavnu rabotu.

Kako god, lamentiranje nad neučinjenim ili pogrešno urađenim, u ovom trenutku je besmisleno. Fakat je da i nakon „oslobođenja“ najmanje trećina Crne Gore ne želi da ona postoji, a gotovo polovina ne želi da postoji kao prozapadna, građanska i multietnička – recitacija je koja iz dana u dan gubi smisao.

Očekivanje da će članstvo u NATO staviti tačku na egzistencijalne prijetnje pokazalo se naivnim. Iako su krupne rupe odbrambenog i bezbjednosnog sistema zatvorene tim procesom, zarobljene su. Jednako kao i vjerovanje da međunarodnoj zajednici stalo do zaštite crnogorskog identiteta.

Egzistencijalna šansa za Crnu Goru ostaje članstvo u EU. Bez toga, vrlo brzo će biti potrošena preostala državna supstanca. Znajući to, režimi u Beogradu i Moskvi, kako sada stvari stoje, imaju lak zadatak da opstruiraju evropsku integraciju Crne Gore. I to rade na najgrublji mogući način, izvlačeći autoritarni duh i velikodržavni projekat.