Poslanik Milan Knežević je u ponedjeljak u Skupštini Crne Gore iznio široj javnosti do sada nepoznate podatke da su mu prije izbora Milorada Markovića na dužnost vrhovnog državnog tužioca dolazili Markovićevi „emisari“ kako bi isposlovali podršku za izbor te da je sadašnji vrhovni državni tužilac prije izbora na tu dužnost bio u Kabinetu premijera Milojka Spajića „na dogovoru s liderima parlamentarne većine“.
„Što se tiče emisara: Ja nijesam gospodine Markoviću rekao da ste mi Vi slali emisare, nego da su dolazili Vaši emisari. Dolazili su i vršili pritisak da budete izabrani. Mogu da Vam saopštim i imena i nemam nikakav problem s tim. Evo, pozivam i Specijalno državno tužilaštvo da me sasluša o ovom slučaju. A podsjetiću Vas, kad već tako možete da nastupite na jedan način koji nije imanentan čovjeku koji je izabran za vrhovnog državnog tužioca, na jedan sastanak u Vladi sa liderima parlamentarne većine kada ste bili tek samo kandidat, koji je organizovao aktuelni ministar pravde Andrej Milović koji Vas je i te kako protežirao. Da li se sjećate tog sastanka? Da li smo razgovarali u Kabinetu premijera Spajića? I da li sam tad rekao da Vas neću podržati zato što mi je puna glava više kumova, pobratima, posestrima u Specijalnom državnom tužilaštvu i u sudovima. I jeste li mi tada rekli da se Vi ne odričete Vaših kumova? Jeste li, evo gledam Vas u oči?“, kazao je Knežević u Skupštini u prisustvu vrhovnog državnog tužioca.
Demokratska partija socijalista je munjevito sazvala konferenciju za medije ne bi li kako-tako kapitalizovala Kneževićevu objavu kao dokaz „da se izbor VDT-a desio u Vladi Crne Gore, a da je u Skupštini bio samo formalizovan“.
Međutim, sva je prilika da će se životni vijek ove insajderske informacije tu završiti. Ne zato što nema političke volje ili mehanizama za raspetljavanje slučaja, nego zato što je to za sada tek informacija objelodanjena u svrhu političkog pozicioniranja i što je to „samo“ jedan slučaj.
Slučajevi i procesi
Insajderske informacije, to pokazuju do sada poznati slučajevi širom svijeta, izazivaju potrese sistema tek kada insajderi objelodane dovoljno slučajeva da ukažu na procese, na mehanizme i modele. Jedan događaj nema tu snagu sve dok je samo slučaj, a ne dio mehanizma. Dokaz je vjerovatno širom svijeta najpoznatiji događaj ove vrste: afera Watergate, koja je konačno dovela 1974. do jedine ostavke predsjednika SAD i do 48 osuđujućih presuda zvaničnika administracije Richarda Nixona.
Novinari Washington posta Bob Woodward i Carl Bernstein, koji su otkrili aferu, mogli su beskonačno tragati – provala u prostorije Demokratske stranke ostala bi samo slučaj, tek jedan događaj, da nije bilo insajdera – zamjenika direktora FBI-a Marka Felta, decenijama nepoznatog javnosti osim po nadjenutom nadimku Duboko grlo, koji je novinare Posta usmjeravao držeći ih na matici.
I dva najpoznatija insajdera današnjice Edward Snowden i Julian Assange, uz ogradu da tek protok vremena treba da pokaže za čije su oni sve interese i po čijoj inicijativi činili to što su činili, nijesu potrese izazvali objelodanjivanjem slučajeva, nego masom podataka koja pokazuje da je ono što su objavili dio razrađenog mehanizma. Isto se može reći i za podatke koje je objavila Cambridge Analytica.
U totalitarnim sistemima teško je naći insajdere. Oni, kada se njihova namjera makar nasluti tamo „de treba“, završavaju bilo na Golom otoku, bilo u sibirskim gulazima, bilo izrešetani na ulicama, bilo, kao u posljednje vrijeme u Rusiji, sumnjivim „samoubistvima“.
Na Zapadu se sve vrti oko novca i vrijednosnih papira, tako da preovladavaju, kada postanu javni, slučajevi insajderskih informacija koje se tiču biznisa. Demokratske zemlje su do u tančine razradile i pravno regulisale što je to povlašćena informacija, ko njom ima pravo raspolagati, kakve su obaveze na tajnost onoga ko takvu informaciju posjeduje i nakon što napusti dužnost itd.
Od Vojne tajne do plave torbe
U državama nastalim od Jugoslavije najpoznatiji i najznačajniji primjer insajderskih informacija koje su imale širi značaj svakako je serija stenograma sastanaka Kolegijuma načelnika Generalštaba Vojske (SR) Jugoslavije koje je sačinio oficir Miodrag Sekulić. „Potpuno svestan rizika i posledica koje me čekaju u slučaju da se sazna za moje namere, uradio sam ono što bi svako normalan učinio. Od jula 1999. godine pa do avgusta 2001. godine crnogorska vlada i srpska opozicija imale su uvid u sve ono što se dešavalo u vojnom vrhu kao i u samoj državi, zahvaljujući informacijama i dokumentima koje su mi bili na raspolaganju. … Zadatak koji sam hteo da ostvarim svojim radom bio je sprečavanje bratoubilačkog rata u Crnoj Gori“, naveo je Sekulić u predgovoru zbirke zapisa koje je Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji objavio 2004. u knjizi Vladana Vlajkovića „Vojna tajna“.
Bilo je tu i tamo na prostoru nekadašnje Jugoslavije još slučajeva insajderskog objelodanjivanja nepoznatog, ali nije bilo slučajeva da su takve informacije izazivale velike potrese.
Jedan od najpoznatijih je svakako slučaj Vladimira Cvijana – pravnika koji je svojevremeno radio u Kabinetu predsjednika Srbije Borisa Tadića, da bi po napuštanju te dužnosti objavio više tonskih snimaka raznih sastanaka. Zatim se obreo i najužem timu Aleksandra Vučića, da bi bio udaljen uz skandale i međusobne optužbe. Nađen je nakon dugo vremena na dnu Dunava.
Nemamo mi slučajeva kao proljetos Mađari kada je Peter Magyar, jedan od pravnika premijera Viktora Orbana i član rukovodstva njegove partije Fides, objavama insajderskih informacija o korupciji doveo do žestokih antivladinih demonstracija i zahtjeva za smjenom vlade i premijera.
Hrvatsku je ranije ove godine potresao „slučaj Turudić“. Nakon što je Vlada predložila sudiju Ivana Turudića za dužnost glavnog državnog odvjetnika medije su preplavili snimci njegovih razgovora s optuženima Zdravkom Mamićem, Josipom Rimac i drugima. Ovdje, međutim, kao i u brojnim sličnim slučajevima nije riječ o insajderskim informacijama, već o podacima koji su pušteni u javnost bilo od strane političkih protivnika, bilo od strane tužilaca ili nekog trećeg.
I imamo godinama, reklo bi se već tradicionalno, poprilično nedokazanih tvrdnji da su pojedini tajkuni zarađivali ogroman novac zahvaljujući povlašćenim insajderskim informacijama doturanim iz sistema državne administracije. Makar smo po nečemu nalik razvijenom svijetu.
U Crnoj Gori smo imali, kao uostalom i nedavno u Hrvatskoj, slučajeve da „procuri“ u javnost snimak nekog partijskog skupa na kojem se govori slobodnije. Bili su to snimci, a ne što kažu obavještajci „živ jezik“, te su shodno tome bili tek kratkotrajna tema medija.
Što se visokih državnih zvaničnika i njihovog okruženja tiče – malo je tu insajdera koji bi otkrili bog zna što. Bilo je i vjerovatno će biti onih koji se tako predstavljaju. Imali smo u Crnoj Gori jednog patološkog lažova koji se godinama predstavljao kao nekadašnji bliski saradnik Mila Đukanovića, da bi, kada se najzad pojavio pred sudom bilo utvrđeno da ne posjeduje nikakve relevantne informacije, već da manipuliše onim što čuje i pročita u medijima. Imamo i jednog koji prijeti navodnim dokazima pohranjenim u „plavoj torbi“, ali je slaba šansa da će čuvena „plava torba“, ako uopšte postoji, iznjedriti bilo što relevantno, kad već nije do sad.
Umišljeni insajderi i oni koji tako žele da se predstave kao insajderi – zapravo su autsajderi.
Preporučeno
Potencijalni insajder ako već nema moralne inhibicije ono makar zna da je vrijednost svake robe, pa i informacija, najveća kada su one dostupne tek užem krugu, odnosno kada ih nema previše.
Video