Fašizam je ideologija koju je lakše pobijediti u ratu nego u miru. Slika zapadnobalkanskih društava najbolja je ilustracija žilavosti te ideologije.
Pobjeda litijaške kontrarevolucije Crnogorcima je bjelodano pokazala da je teza o antifašizmu kao jednom od stubova savremene Crne Gore – laž. Crna Gora nije antifašistička, građanska i multietnička. Ovdje su, da citiram Latinku Perović, pobijedili četnici i informbiroovci.Oni su većina koja je, kao i 1945, 1997/98. promijenila stranu i ušunjala se među pobjednike. Ta se vrsta ”prilagođavanja” u nekim kulturama drugačije zove.I ne govori naročito afirmativno o Crnogorcima.
Iluziju o Crnoj Gori kao multietničkoj, antifašističkoj, građanskoj, evropskoj, civilizovanoj zemlji, u koju su, zahvaljujući političkoj vještini i umješnosti bivšeg predsjednika Mila Đukanovića, Crnogorci nakratko povjerovali, 2020. godine razbili su litijaši-oslobodioci.
Da nije tako, zar bi Joanikije i brat, pop Backović, Marko Kovačević, Vraneš pet godina politički urinirali i po Crnoj Gori i po spomenicima onih koji su – i ideološki i po herojstvu, vazda bili manjina? Upravo su ovi ”junaci doba zlog” crnogorskom društvu sasuli istinu u lice, izvrnuli ga kao rukavicu.
Koliko je u Crnoj Gori bilo četnika 1943. godine, a koliko ih je 1944. prešlo na stranu pobjednika? U kojoj je to jugoslovenskoj republici, u odnosu na broj stanovnika, 1948. procentualno bilo najviše onih koji su sanjali Staljinovu slobodu i upad sovjetskih tenkova u svoju zemlju?
Koliko se Crnogoraca 1989. odazvalo Miloševićevom pozivu na velikosrpsko ratno orgijanje, a koliko njih je tada pjevalo ”Oprosti nam, Dubrovniče”? Zašto je i 1997. i 2006. za dlaku izbjegnut ponovni nestanak crnogorske države i njeno pretvaranje u 27. izbornu jedinicu velike Srbije?
Ima toga još.
Umjesto suočavanja sa istinom, crnogorsko društvo – naročito njegov politički i intelektualno uškopljeni, malograđanski dio koji duboko vjeruje da je baštinik evropskih vrijednosti i antifašizma a nije – nastavlja da gusla o ”slavnoj prošlosti” i herojima kojih nisu dostojni. Možda je vrijeme da se manemo mitova i pozabavimo se ključnim problemom: pokušajem asimilacije Crnogoraca i nestanka Crne Gore.
Jalovo je i besmisleno ponavljati da je predsjednik nikšićke opštine pokazao srednji prst Crnoj Gori, jer to neće postidjeti ni njega ni Nikšićane koji su za njega glasali. Naprotiv: ta je politička spodoba upravo zato osvojila drugi mandat.
No, nije on problem. Problem je lažna evropska stranka besprizornog i beskrupuloznog premijera liferanta, koji ih podržava i održava. Taj gramzivi, gladni politički klovn od prvog dana ruši Crnu Goru, beogradska posluga samo su izvođači radova. Kritikom njih, stvara se utisak da se nešto radi i ponešto brani, dok se suštinski kapitulira pred velikosrpskim fašizmom. Bez ispaljenog metka.
Autorski tekstovi i saopštenja u kojima sve „može da bude, ali ne mora da znači“ služe dodatnom samozavaravanju o smislenom djelovanju ili pokušaju da se elementarno odbrani pravo na postojanje. Kad već to neće opozicija, možda je vrijeme da se ”intelektualci ovoga našeg vijeka, ovog našeg doba” (D.Kiš) – ako takvih još uopšte ima u Crnoj Gori – pozabave suštinom, a ne formom aždaje velikosrpskog fašizma, koja pet godina proždire sve pred sobom – vrijednosti, institucije, organizacije, pojedince.
Siguran sam da je mnogo lakše voditi polemiku o spomeniku Titu ili o koljaču Pavlu Đurišiću, nego otvoreno reći da državni vrh Crne Gore – svi, imenom i prezimenom – po diktatu crkve Srbije temeljno radi na nestanku Crnogoraca i Crne Gore. Najodvratnije od svega je na kraju isturiti Ervina Ibrahimovića da se obračuna sa nastavljačima ideologije onih koji su 1942/43. poklali i sa fočanskog mosta u Drinu bacili 8.000 muslimana.
Preporučeno
Video