Ne bi bilo prvi put u američkoj istoriji da u turbulentnim vremenima – poput tragičnog ubistva predsjednika Kenedija ili afere Votergejt, nakon koje je Ričard Nikson bio prinuđen da podnese ostavku – predsjednička duznost pređe na drugog ili čak trećeg u hijerarhiji američke administracije.
Sve glasnije spekulacije u o rapidnom opadanju kognitivnih sposobnosti predsjednika Donalda Trampa, odnosno o njegovom narušenom zdravstvenom stanju, otvaraju dilemu kako i na koji način bi sadašnji potpredsjednik Džej Di Vens obavljao tu ulogu.Iako do skoro Trampov žestok kritičar, mlađani senator iz Ohaja pripada konzervativnijem i u odnosu na Trampa, paradoksalno, manje progresivnom krilu Republikanske stranke. On predvodi ono što se u Americi još naziva „mainstream“ republikanska struja, iako je i ona uveliko deformisana pod snažnim uticajem MAGA pokreta.
Hipotetički, moguća su dva scenarija prema kojima bi Vens postao predsjednik – prvi, u kojem bi privremeno preuzeo ovlasti kao acting president, i drugi, u kojem bi se Trump potpuno povukao i predao vlast svom donedavnom kritičaru, a sadašnjem potpredsjedniku.
Vens je, podsjetimo, bio ključan u animiranju dijela tradicionalno konzervativnih birača republikanske stranke. Nije zahvalno spekulisati o načinu na koji bi vodio predsjedništvo, ali gotovo je izvjesno da bi ostatak mandata posvetio pripremi za reizbor 2028. i konsolidaciji moći unutar same stranke.
Vens dolazi iz potpuno drugačijeg životnog i profesionalnog okruženja u odnosu na Trampa, što se do sada jasno odražavalo na način oblikovanja njegove politike. On predstavlja znatno desniju, konzervativniju i religijski osvješćeniju struju u okviru Republikanske stranke.
Iako bi, u početku, bio zaokupljen pitanjima drugačije prirode, a ne krupnim promjenama, to bi ga onemogućilo da – čak i da želi – odmah ukloni ili izmijeni samu Trampovu politiku. Ipak, u stilu liderstva Vens se u potpunosti razlikuje od Trampa. Iako bi, zbog animiranja MAGA glasača, bar formalno nastavio dio America First agende, uz manji akcenat na deregulaciju tržišta i poreske izmjene, veći bi fokus bio na onome što je njegov lični socijalni pečat – kontakt sa srednjom i nižom srednjom klasom, odnosno radničkim slojevima.
Upravo taj naglasak na desnom populizmu i konzervativnoj retorici predstavlja ključnu razliku u odnosu na Trampa.
Kao predsjednik, Vens bi u velikoj mjeri nastavio vanjskopolitičko usmjerenje sadašnjeg predsjednika. Njegov animozitet, koji je već više puta javno iskazao prema Ukrajini, vjerovatno bi se prenio i na cjelokupnu vanjsku politiku. Dakle, riječ bi bila o izolacionizmu – ali ne onom „splendid“ izolacionizmu iz ranijih epoha, već o varijanti fokusiranoj na američki kontinent.
To donekle podsjeća na Monroovu doktrinu. Ali, vrijeme i međunarodni odnosi odavno su prevazišli okvir u kojem je ta doktrina nastala. Za razliku od Trampa, Vens bi vjerovatno imao čvršći stav prema Kini i prema američkim prioritetima na Bliskom istoku.
To bi ga vrlo brzo dovelo u razmimoilaženje sa sadašnjim državnim sekretarom Markom Rubijom, pod pretpostavkom da bi ga zadržao u svom timu. Ključne odlike tog dijela mandata bile bi u odnosu prema demokratskoj strani političkog spektra – teza je da bi jedan ovakav zaokret, koji bi republikance djelimično vratio njihovim tradicionalnim izvorima, ali obojen naglašenim desnim populizmom, ipak omogućio demokratama da se barem narativno konsoliduju.
Kako god, čak i da ne dođe do ove vrste tranzicije moći, Vens će vremenom po inerciji dobijati sve veću važnost. Ne samo kao figura iz sjenke koja pokušava nametnuti svoj uticaj, već i kao ozbiljan kandidat koji već sada pledira na predsjedničke izbore 2028. godine.
Preporučeno
Američko društvo čeka niz izazova, a ispada da ipak nije toliko otporno na ekstremizam i populizam kako se do skoro mislilo.
Video