Ona upozorava da bi takvi modeli mogli da legalizuju Evropu „prvog i drugog reda“. Za Crnu Goru, kaže, jedini održiv put je punopravno članstvo, ali uz unaprijed ugrađene zaštitne i suspenzione klauzule koje bi obezbijedile izvršnost i poslije ulaska. Ključ završnice do kraja 2026. vidi u jednoj reformi – depolitizaciji i mjerljivom učinku pravosuđa.
STANDARD: Koji je, po Vama, najrealniji model pristupanja za Crnu Goru u naredne 3–5 godina – fazno članstvo, članstvo uz zaštitne klauzule, ili nešto treće? I zašto baš taj model, a ne klasično “sve ili ništa”?MAROVIĆ: Najlogičniji i jedini dugoročno održiv model je punopravno članstvo, ali sa snažnim, unaprijed ugrađenim mehanizmima zaštite i izvršnosti u samom pristupnom ugovoru. Ne “faznost”, ne “probno članstvo”, ne članstvo bez prava glasa, već članstvo koje je politički ravnopravno, a pravno čvršće nego ranije – sa jasnim i primjenjivim posljedicama u slučaju nazadovanja.
Današnja debata u EU često polazi od pogrešnog pitanja – kao da je rješenje u novim kategorijama članstva ili institucionalnoj nejednakosti. Suština je drugačija: uslovljavanje je najjače prije ulaska, a poslije ulaska slabi, pa se javlja strah od post-pristupnog nazadovanja. Rješenje zato nije u “polučlanstvu”, već u tome da se vjerodostojna kontrola i sankcije “zaključaju” u pristupnom ugovoru (zaštitne mjere, prelazni aranžmani, finansijska uslovljenost, jasne klauzule suspenzije).
Klasično “sve ili ništa” danas ne funkcioniše jer proizvodi ili dugotrajnu blokadu ili političko ubrzanje bez dovoljne garancije kvaliteta reformi. Model “članstvo + ugovorne kočnice” čuva i brzinu i kredibilitet: Crna Gora dobija jasnu završnicu pregovora, a EU dobija instrumente zaštite vladavine prava.
“Step-by-step” kao dodatak, ne kao zamjena
STANDARD: Ako EU ponudi “step-by-step” pristup (npr. ulazak u jedinstveno tržište prije punog članstva), šta bi Crna Gora dobila odmah, a šta bi izgubila?
MAROVIĆ: “Korak-po-korak” pristup za države regiona može biti samo dopunski benefit, ne zamjena za članstvo. Za Crnu Goru je ovakva opcija bespotrebna i kasno je da bude nova “glavna šina”, jer smo država koja jedina ima mapu puta za zatvaranje svih pregovaračkih poglavlja. I ta mapa ne precizira završnicu za tri ili pet godina, nego do kraja 2026. Naši pregovori za punopravno članstvo traju predugo i društveni kapital podrške se troši. Isto tako, takav model nam ne bi štetio, da ne bude pogrešnog razumijevanja, ali interes države Crne Gore je da uđe u EU pa da eventualno unutra postepeno pristupa određenim oblastima ako ne uspijemo sve da ispunimo prije. Nama treba završnica – punopravno članstvo što prije, a parcijalna integracija može biti samo ubrzavajući dodatak, sa jasnim rokovima.
Šta se može dobiti pristupanjem “korak-po-korak”: brže ekonomske koristi kroz dublji pristup jedinstvenom tržištu u pojedinim segmentima (pristup uslugama/kapitalu/standardima gdje se otvara), što može pomoći investicijama i konkurentnosti; više sredstava, ali uz logiku “više novca za mjerljive rezultate”, jer se pokazalo da monitoring bez posljedica rijetko mijenja ponašanje, dok finansijska uslovljenost i pravno utemeljeni podsticaji rade. Ovo drugo EU već testira kroz Plan rasta, ali možete i na osnovu toga procijeniti “brzinu” približavanja, ona je izuzetno spora.
Kad bi fazno pristupanje bio dominantan model, onda bi pravo glasa u institucijama bilo na dugačkom štapu – i to je ključni politički minus: preuzimate pravila, a ne učestvujete ravnopravno u odlučivanju. Sloboda kretanja, odnosno puno pristupanje Šengenu, u punom smislu često ne dolazi automatski u faznim modelima; realno je očekivati prelazne režime, naročito za pravo rada. Kod ovog model, i za fondove, iako dolazi do povećanja, to i dalje nije puni paket koji imaju članice.
Tri crvene linije: Glas, kriterijumi, vladavina prava
STANDARD: Koje bi 2–3 crvene linije Crna Gora morala da postavi u eventualnom pristupnom ugovoru?
MAROVIĆ: Prva crvena linija: nema članstva bez prava glasa i nema trajne institucionalne nejednakosti. Taj model je imao smisla prije četiri godine kada je rat u Ukrajini počeo, jer bismo u međuvremenu tu stepenicu preskočili a već bismo se navikli na procedure i članstvo, danas on nema nikakvog smisla i značio bi dalje slabljenje EU.
Druga crvena linija: svi zaštitni ili suspenzioni mehanizmi moraju biti zasnovani na objektivnim kriterijumima i aktivirani kvalifikovanom većinom, ne jednoglasno. Jednoglasnost u praksi blokira izvršnost i pretvara mehanizam u političko nadmetanje.
Treća crvena linija: fokus zaštitnih mehanizama mora biti na “uskom jezgru” vladavine prava – nezavisnost pravosuđa i mjerljiv učinak – uz jasno ugrađenu finansijsku uslovljenost kao najefikasniju polugu EU.
Uslovni benefiti i reverzibilnost: šta stiže iz Brisela
STANDARD: Da li je realno očekivati “ugovor sa uslovnim benefitima”? Šta su signali iz Brisela?
MAROVIĆ: Realno je očekivati rast benefita po učinku. Dosadašnje iskustvo pokazuje da “monitoring bez posljedica” proizvodi formalnu usklađenost, ali ne i suštinsku promjenu. Zato EU sve više insistira na dokazivim rezultatima i na vezi: rezultat – benefit; nazadovanje – sankcija. To znači jačanje principa reverzibilnosti i finansijske uslovljenosti kao instrumenta upravljanja rizikom proširenja.
STANDARD: Ako bi EU uvela jači mehanizam reverzibilnosti, koji bi sektor u Crnoj Gori prvi bio pod udarom?
MAROVIĆ: Prvi pod udarom bio bi Klaster 1 – Temeljne vrijednosti (pravosuđe, tužilaštvo, borba protiv korupcije i organizovanog kriminala, medijske slobode, institucionalna kontrola). EU upravo tu vidi najveći rizik post-pristupnog nazadovanja. Zato zaštitni mehanizmi najčešće veže za institucionalnu nezavisnost i mjerljiv učinak. Najbrža preventivna mjera jeste jasan bilans rezultata konkretne istrage, optužnice, pravosnažne presude gdje je moguće i oduzimanje imovine. Bez toga, reforme ostaju formalne.
STANDARD: Šta bi u praksi značilo “djelimično članstvo bez prava glasa”?
MAROVIĆ: U praksi bi to značilo: preuzimamo pravila i obaveze, ali nemamo ravnopravan uticaj. To je politički vrlo teško održivo, jer građanke i građani vrlo brzo vide razliku između “unutra smo” i “odlučuju drugi”. Najčešće kritike EU funkcionisanja i danas su zasnovane na tome da postoje države okosnice i druge koje se priklanjaju politici koje one kreiraju. Uspostavljanjem modela članica prvog i drugog reda, bilo bi formalizovano shvatanje da se “ne pitamo ni o čemu”. Da ponovim, možda bi to imalo smisla prije četiri godine, danas kada nam se uporno ponavlja da smo na putu da zatvorimo sva poglavlja do kraja godine, ali i sa trajanjem pregovora gotovo 14 godina (u junu će biti toliko), pristanak na to da nemamo pravo glasa je prihvatanje da i nismo dovoljno uradili.
Zato je ključno povući jasnu liniju: protiv trajne diferencirane integracije. Takav model bi gotovo sigurno proizvodio razočaranje, naročito ako se predstavi kao nova normalnost, a ne kao strogo vremenski ograničen prelaz ka punom članstvu. Ovo drugo bi bilo posebno problematično vezati za internu reformu EU jer je to proces koji može trajati decenijama, a toliko već i traje.
Jedna reforma za završnicu: depolitizacija i učinak pravosuđa
STANDARD: Ako biste morali da izaberete jednu reformu koja bi najviše pomjerila EU proces do kraja 2026, koja je to reforma?
MAROVIĆ: Jedna reforma: depolitizacija i učinak pravosuđa (nezavisnost + performans).
Institucija koja mora da iznese reformu: Skupština (zbog imenovanja i normativnog okvira), uz Pravosudni savjet, Tužilački savjet i Specijalno državno tužilaštvo kao operativno jezgro.
Dva ključna koraka: Transparentna i meritokratska imenovanja u pravosuđu i ključnim regulatorima – bez političke trgovine, uz jasne kriterijume i javnu provjerljivost. Mjerljiv bilans rezultata u borbi protiv visoke korupcije i organizovanog kriminala – efikasne istrage, sudske epiloge i posebno oduzimanje imovine.
Preporučeno
Voljela bih da na kraju 2026. mogu reći: ovo je dokaz da pravosuđe ima zube
Video