U jednom dahu preskočili smo sve što nas razlikuje od devedesetih. Ko je napadač, postalo je sporedno. Važnije je ko je Turčin, Rus, Ukrajinac… Policija je uhapsila osumnjičene, privela još desetine stranaca i obezbijedila kvart.
„Građani da ne podliježu emocijama niti pozivima na linč“, saopštila je Uprava policije. To je jedna od rijetkih rečenica večeri koja je pogodila suštinu, jer kad rulja preuzme ulicu, institucije gube monopol.IZMEĐU STRAHA I KSENOFOBIJE
Naravno, postoji i realan strah. Građani svjedoče o beskrupuloznosti dijela određenih stranaca — bahata vožnja, tuče, noževi, iznuđivanja. To nije izmišljeno. Ali taj stvarni strah, ako ga ne obuzdaju institucije, savršeno se uklapa u matricu ksenofobije. Nevoljno postaje gorivo za nacionaliste koji od pojedinačnog zločina prave priču o “njihovoj” naravi. Strah je razumljiv, ali generalizacija nije. Na državi je da pretvori strah u pravnu sigurnost, a ne u plemensku mobilizaciju.
Država je, dakle, reagovala. Ali ulica je za to vrijeme proglasila presudu, sa parolom koja je već jednom u regionu prerastala u politiku i zločin. U Beogradu su „narodne patrole“ godinama lovile migrante pod izgovorom zaštite komšiluka. Danas jure njih, sjutra nekog drugog? Svako ko nije „naš“ lako postane meta.
POLITIKA NA IVICI ODGOVORNOSTI
U tom haosu, ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović izašao je pred građane.
„Znamo svi šta se desilo“, kaže on i dodaje da je „pripremljen novi Zakon o strancima“ i da „naredne sedmice zakon ulazi u Skupštinu“. Problem bezbjednosti skreće na vizne i boravišne restrikcije, umjesto na suzbijanje linča i odgovornost pojedinaca.
S druge strane, predsjednik Jakov Milatović artikuliše minimum političke pristojnosti.
„Oštro osuđujem napad… Pozivam na smirenost i uzdržanost. Ne smije biti mjesta kolektivnoj krivici.“
To je crta koju treba držati ako zaista hoćemo da institucije, a ne ulica, odlučuju ko je kriv.
NACIONALISTIČKA PROPAGANDA
Nacionalistička propaganda živi od kolektivne krivice, a kolektivna krivica hrani se strahom. I zato ovih dana gledamo stari recept. Prvo incident, zatim medijski bubnjevi, potom „patrole“ i pozivi da se narod naoruža i uzme pravdu u svoje ruke. Na nekim portalima koji žive od mobilizacije bijesa već se crtaju konture narodne samozaštite. Umjesto da gase požar, politički megafoni ga raspiruju. Potpredsjednik Vlade Ervin Ibrahimović jasno imenuje stvar:
„Krivica je individualna… u evropskoj Crnoj Gori nema mjesta samovlašću ni pokličima – Ubij Turčina.“
U Crnoj Gori živi oko 13–14 hiljada turskih državljana, dok Srba i Rusa zajedno ima višestruko više. Ukupno stranaca je oko 100 hiljada. Dakle, problem nije preplavljenost Turcima, već naš kapacitet da primijenimo zakon prema svakome pojedinačno. „Od ukupno oko 100.000 stranaca… 13.400 je turskih državljana“, navodi se u izvještajima. Kad pojedinci počine krivično djelo, država hapsi njih, ne naciju. To je razlika između pravnog poretka i plemenske osvete.
U međuvremenu, premijer izlazi s najavom da Vlada sjutra po hitnoj proceduri donese odluku o privremenom ukidanju bezviznog režima za državljane Turske. Država ima pravo na viznu politiku. Ali takva mjera, donesena u praskozorje linča, lako postaje signal da je lov kolektivno otvoren — politički efikasno, društveno rizično.
Reis Rifat Fejzić podsjeća na širu sliku.
„Nakon manje od 20 dana. Da li Beograd kažnjava Tursku preko CG?“, napisao je Fejzić.
Aludira na regionalnu tenziju i lakoću kojom lokalna histerija postaje igra velikih. Još jedan razlog da se gasi vatra, umjesto da se u nju sipa benzin.
Postoji još jedna linija odgovornosti. Oni koji su danima i mjesecima pripremali teren za „narodne patrole“, „samozaštitu“ i „samoorganizovanje“. Neki mediji i njihovi dežurni komentatori već imaju gotova rješenja za ovakve scene. Kad se pročitaju naslovi i tekstovi koji normalizuju ideju „straža“ i „patrola“, dobijete prepoznatljiv narativ — ulica, ne institucije; pripadnost, ne pravo.
NE TRABAJU NAM HEROJI SA MEGAFONIMA
Reis Fejzić i dio institucija pozvali su na uzdržanost i odbacivanje logike kolektivne krivice. Crna Gora je opstajala kad je bila veća od svojih strahova, a propadala kad je nacionalizam zamijenio Ustav. Sjetimo se i druge lažne dileme koja se godinama zloupotrebljava — osuda genocida u Srebrenici nije etiketa nad čitavim narodom. To tvrde samo nacionalisti, kako bi neutralisali krivicu i pretvorili je u politički kapital. Isti mehanizam danas pokušavaju primijeniti na „Turke“, sjutra na koga god se uklopi u priču.
Ako hoćemo sigurnost, tražimo da policija i tužilaštvo rade brzo, profesionalno i bez razlike. Ako hoćemo red u kvartu, insistirajmo na zakonitim kontrolama boravka, na kažnjavanju nasilja i na deportaciji onih koji krše propise — ali bez urlika za linč. Jer kad „narodne patrole“ zamijene institucije, uvijek se završi isto: neko nevin postane neprijatelj, a nasilje postane navika.
Preporučeno
Crna Gora — a u ovom slučaju Zabjelo — ne treba heroje s megafonima, nego mirne ulice, efikasne sudove i policiju koja hapsi počinioce, a razgoni rulju koja poziva na linč. Ako ovo ne riješimo sada, sjutra ćemo se buditi u zemlji gdje su noževi brži od zakona, a parole glasnije od činjenica. A to je već viđeno i preskupo plaćeno.
Video