STANDARD: Kako ocjenjujete odnos Vlade i premijera Milojka Spajića prema Rezoluciji o genocidu u Srebrenici?

SISOJEV: Od samog početka, kad se pojavilo pitanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici, Vlada je sebi postavila nemogući zadatak. S jedne strane, da ne budu protiv i da je podrže, i sa druge da se ne izjasne o njoj prije usvajanja. I jedno i drugo je jasno koji su razlozi. Prvo, zbog zapadnih parnera, a druga zbog Srbije, jer je Vlada sada isuviše zavisna i od Beograda i od partnera Beograda.
Suština je bila u neizjašnjavaju prije glasanja o Rezoluciji, a kada budu glasali za, a moraće tako glasati jer bi u suprotnom to bio skandal, onda da kažu evo u posljednjem trnutku su nas natjerali, a htjeli smo da budemo uzdržani.

Očigledno da to Beogradu nije bilo dovoljno, jer Beograd traži apsolutnu odanost. Zato se i pojavila ta priča o dva amandmana koja su više nego smiješna. Ako su htjeli da daju amandmane onda su to mogli sami da urade, a ne preko zapadnih partnera, a drugo mislim da je za to već kasno. To je bila priča da se zadovolji Beograd i to je jasno. Kao što rekoh, Beograd traži potpunu lojalnost.
Ta taktika ili strategija je bila neizvodljiva od početka. Ali, ovdje bilo bitnije nešto drugo. Vlada je taktiziranjem ozbiljno ugrozila shvatanja svijeta oko crnogorskog stava prema pojmu genocida.

I sami amandmani su bili nepotrebni, jer to na čemu kroz njih insistiraju jednostavno nije pitanje koje problematizuje Rezolucija. I sam visoki predstavnik u BiH, Šmit je nedavno rekao da lično garantuje da se ništa neće desiti sa Republikom srskom. To je što se tiče onog amandmana gdje se insistira na dosljednosti Dejtonskog sporazuma. Druga, u Rezoluciji ne piše nigdje ni S od Srbije, niti R od Republike srpske, niti K od kolektivne krivice. Tim amandamnima Vlada relativizuje sam pojam genocida. Jer genocid sa međunardnopravnog gledišta je takav zločin koji ne podrazumijeva individualnost. Ne mogu jedan, dva ili tri čovjeka izvršiti genocid. Genocid ne vrši narod nego sistem koji zastupaju neki pojedinci.
Genocid u Srebrenici su uradili pojedinci, ali uz prethodno naređenje određenog sistema koji je tada bio u Republici srpskoj i u Beogradu. Da je htio BG da to spiječi ne bi ni došlo do toga.
Kad izdvajaš induvidulani princip negiraš sami genocid, jer on ne može biti individualna akcija, već zločin sistema.

STANDARD: Dakle amandmanima i relativizacijom genocida Spajić i Vlada žele da zadovolje dio glasača kao i „avgustovske“ partnere?

SISOJEV: Da, i to je. Slušajući glas iz Beograda devedest odsto ljudi je ubijeđeno da u Rezoluciji piše da su Srbi genocidan narod i država. I onda kad vidiš da stranka za koju si glasao doda ovakve amandmane, pa čak i da oni ne prođu, onda kažeš svaka čast, glasaću opet.
Pitanje genocida, bilo kojeg, nije trivijalno pitanje da bi ga tako indolentno pretrčavao kao što to radi Spajić?
To je prosto razdjelna linija između civilizacije i ludila. To je tako jasno. Ne moraš da doneseš svoj sud. Ili se slažeš sa prsudom međunardnog suda koji je utvrdio da je u Srebrenici bio genocid i već je pedesetak ljudi osuđeno zbog toga, ili se ne slažeš.

STANDARD: Da li bi i za Srbiju bilo ljekovito da je sama prihvatila i podržala ovu Rezoluciju?

SISOJEV: To je bolno ali nije manje bolno bilo ni Njemačkoj 1945. godine da prihvati sve zločine i genocide koje su napravili. I najveći predstavnici Njemačke su klekli i molili oproštaj. Sada više niko ne smatra Njemačku, bez obzira na sve genocide, sve zločine koje su počinili fašisti, genocidnom državom. Ako hoćeš da se očistiš od toga treba da uradiš ono što je Njemačka uradila ’45. godine i postaćeš jedna od najdemokratskijih država u svijetu.

STANDARD: U BiH se situacija zaoštrava i usložnjava. Dodik je rekao da ako se Rezolucija usvoji on će sa RS ići na otcjepljenje. Može li se u BiH desti rat?

SISOJEV: Jedan od dva potrpedsjendika RS rekao je da će, ako se Dodik otcijepi za sat vremena biti rata. To je tačno. Ali ja mislim da Dodik, bez obzira na sve svoje prijetnje ipak neće ići do kraja. Kasnije je, ako ste primijetili, i on korigovao svoje riječi pa više ne priča o otcjepljenju već o samostalnosti. Realni cilj Dodika je da zacimentira samostalnost RS u okviru jedinstvene BiH. U principu to je manje-više garantovano i Dejtonskim sporazumom, međutim on kao iskusni političar i uz sugestije, je shvatio da međunarodna zajednica pokušava da poveća funkcionalnost BiH. Pokazalo se da je sada nefunkcionalna i međunarodna zajednica radi na jačanju centralnih institucija uz naravno očuvanje posebnosti RS. To Dodiku ne odgovara. Zato će on sve iskoristiti kako bi osujetio tu priču. Dodik, dakle, hoće da zacimentira samostalnost RS da BiH bude neka vrsta konfederacije ili savez država.

STANDARD: Zašto?

SISOJEV: Ako to uradi onda nema više priče o članstvu BiH ni u NATO ni u EU. Kome to odgovara jasno je. Pa u posljednje vrijeme ni Rusija ne krije da joj ne odgovara, ne samo članstvo bilo koje balkanske zemlje u NATO, već ni u EU, jer smatraju da bi članstvo u ove dvije oragnizacije uspostavilo prijetnju za bezbjednost Rusije. Dodik prvo cimetira svoju vlast da mu ne može nikakav visoki predstavnik osporavat zakone koje donosi i s druge strane rješava geostrateške interese svojih partnera u Beogradu i Moskvi. To je suština. Jer u slučaju rata Dodik bi i Beograd stavio u dosta tešku situaciju, jer bi morali da reaguju na neki način, pa i Rusiju koja je zauzeta dešavanjima u Ukrajini.

STANDARD: Zašto je Vučić personalnim sastavom Vlade gura prste u oči Zapadu i Amerikancima?

SISOJEV: Vlada Srbije ja sastavljena od starih zananca. Vulin je ti najkarekterističniji. Amerikanci su prošlog ljeta, kada su ga stavili na crnu listi, tražili od Vučića da ga makne iz vlade. Vučić je prvo, u spetembru, preko svojih medija, obznanio da Vulin odlazi, a onda je rekao – kad to novine traže onda ga neće maći. Ta je priča trajala nekoliko mjeseci i na kraju se Vulin „svojevoljno“ povukao. Tri mjeseca nije prošlo, a Vučić je Vulina vratio i to ne samo na ministarsko mjesto, već na potpredsjedničko. To je demonstracija prema Rusiji i Zapadu. Rusija nije nikada krila svoju zainteresovanost da u srpskoj vladi bude što više kadrova za koje se smatra da su Rusiji nakolonjeni. To je prije sedam – osam godina, kada je Vučić bio u Moskvi, otvoreno rekao i Putin.

Najmanje trojicu takvih ljudi je Vučić instalirao u Vladi. Naravno, poznato je svima da Vladu sastavlja Vučić a ne premijer Vučević. Osim Vulina tu je i Popović i naravno i Ivica Dačić, ključni proruski kadar. Dačić je potpredjednik vlade i ministar unutrašnjih poslova u čiju nadležnost spada, između ostalog, i produženje ili neproduženje boravka stranaca. A imajući u vidu da je u Srbiji kao i u CG veliki broj i Rusa i Ukrajinaca to znači da o njihovoj sudbini će nadalje odlučivati srpski MUP na čelu sa Dačićem.

STANDARD: Zašto je to Vučić uradio?

SISOJEV: Vučić je shvatio da približavanje Srbije Evropskoj uniji ili članstvu ostaje samo na priči. Bezo obzira da su i Vučević i novi ministar inostranih poslova Đurić rekli da je EU strateški cilj, Srbija je shvatila da je EU za nju sada nedostižna u nekoj narednoj perspektivi. Pa ako nije realna zašto bi Vučić onda ugrožavao neke dobre odnose sa Rusijom.

STANDARD: Zašto Zapad to toleriše?

SISOJEV: Prema nekim zapadnim izvorima na Balkanu Vučiću se toleriše to zato što aktivno radi na isporuci oružja Ukrajini. To naravno ne radi javno. Od njega je to traženo i prema nekim infomacijama srpsko naoružanje i oprema pristiže u Ukrajinu indirektno preko trećih zemalja. Javna je tajna da sve fabrike u Srbiji koje proizvode oružje i vojnu opremu sada rade u tri smjene. Pa svjedoci smo da se svako malo nađe tamo na frontu u Ukrajini neko ko pokaže oružje sa oznakom „made in Serbia“.

To je neki prećutni dil između Zapada i Srbije i Vučić to poštuje i očigledno Zapad zatvara oči na sve ostalo. Postoji i dublji razlog.
Cijela zapadna, prije svega američka, strategija na Balkanu se bazira na Aleksandra Vučića. Amerikanci su nakon interevencije NATO-a i događaja devedesetih odlučili da se Balkanom ne bave onoliko koliko su se do tada bavili. Posebno kad je u centru pažnje odnos sa Kinom i rat u Ukrajini. Oni su odlučili da na Balkanu nađu nekog autoritarnog vladara koji će završavati njihove poslove i ispunjavati ciljeve. Tako su našli Vučića i njegove naprednjake i od 2012. godine Vučić pokušava da im završi te stvari. To ih za sada zadovoljava. Takvu strategiju Zapad je imao i devededesetih prema Miloševiću. Prvo su ga malo kritikovali a onda je on bio garant za Dejtonski sporazum. Amerikanci su ga digli do nebesa, ali kad je završio što je traženo, Milošević nije mogao da pozove nikog od američkih posrednika. Poslije par godina Milošević je završio u Hagu, a Amerikanci nijesu ni prstom mrdnuli da mu eventualno pomognu. Taj pristup je očgledno isti kao i sada sa Vučićem koji je svjestan toga, te zato i odugovlači sa ispunjenjem zadataka.