Kad je jedini zli klaun koji je osuđen kao ratni zločinac, Vojislav Šešelj, trenutno raspoređen na poslove i radne zadatke dvorske lude Vučićeva autoritarnog režima, objavio da je predsjednik Srbiji susjedne države, u kojoj već dulje vremena Vučićev režim provodi „posebne operacije”, združeno s totalitarnim režimom Vladimira Putina, nekom kriminalcu naručio atentat na Aleksandra Vučića, a kad je nakon toga Vučićev glasnogovornik, mali od Srpskoga sveta, Aleksandar Vulin, javnost „upoznao” s time da je prije neki dan Vučićev režim o tome što govori zli klaun navodno informiran od strane jedne članice Europske unije, svakome je, čak i onome tko ne prati političke procese na Balkanu, moglo biti jasno da se u Beogradu događaju neki ozbiljni strukturni pomaci.

Nije navodni atentat planiran za februar prva prilika u kojoj bi Aleksandar Vučić položio svoj život „na oltar domovine Srbije”, jer znamo da je već trebao poginuti u atentatima, vidljivima samo njegovu režimu, od Srebrenice do nekog šumarka u okolini roditeljske kuće. Uvijek su se „atentati” događali u strukturno neugodnim situacijama, pa je tako i ovog puta. Nije, doduše, niti prvi put da se navodni atentat ne adresira na „unutarnje neprijatelje”, nego da se pod optužbom za njegovo pripremanje nađu „vanjski neprijatelji”.Međutim, to da njegov klaun-duhovni otac, ali i tabloidi pod njegovom kontrolom (u Vučićevo ime) optužuju Đukanovića kao poticatelja na još jedan „atentat” bitno je drukčije od one konfabulacije o atentatu u Srebrenici.

Da je konstrukcija o pripremi atentata na Vučića tek šuplja priča, govori nam, s jedne strane, činjenica da nakon navodne dojave „prijateljske zemlje iz EU” nitko nije uhapšen zbog konspiracije radi ubojstva šefa države, a s druge tradicija u Srbiji. Naime, pogrešno se govori o tome da je Srbija država u kojoj je uobičajen tiranicid. Ne, u Srbiji su uvijek ubijani modernistički vladari, koji su nastojali razbiti azijatsku autoritarnu strukturu i otvoriti državu prema demokratskom svijetu Zapada. Žrtve atentata, uvijek u organizaciji državnih struktura i „službi”, nisu bili samo demokratski vladari, nego i demokratski opozicijski političari. Premijer Zoran Đinđić stradao je od iste ruke kao i demokratski političar Ivan Stambolić, potencijalni modernizator Srbije, ili Slavko Čuruvija, koji je razarao kontrolu aparata nad medijima. Vučić, stoga, kao autoritarni, nacionalistički, protumodernistički akter u tradiciji Srbije jednostavno nije onaj koji bi mogao biti žrtvom atentata, iako su atentati u Srbiji dio političkog folklora. A na pitanje koja je to „prijateljska država iz EU”, nije teško naći odgovor: daje ga naslov onog slavnog filma „Pogodi tko dolazi na večeru”, a znamo tko je veliki prijatelj Srbije koji je najavljen kao Vučićev gost ovih dana.

Opis poneke prljave cipele koja je poletjela prema Vučiću, po svemu sudeći u režiji njegovog osiguranja i njegovih tajnih službi, kao atentata, bio je dio njegove strategije „pasivne agresije” i alat za negiranje genocida u ovom nesretnom bosansko-hercegovačkom gradiću i njegovoj okolini, a izmišljotina o Đukanoviću kao inspiratoru „atentatorskih aktivnosti” dio je strategije agresije Vučićeva režima na susjednu državu i atak, ne samo na Đukanovića osobno, nego i na instituciju Predsjednika Republike, koji je u konfuziji nastaloj raspadom vladajuće većine, što su je oblikovali od Vučića kontrolirani akteri, uz asistenciju „službi”, zajedno s ruskim faktorom i mračnim crkvenim krugovima oko Rista Radovića, pred izazovom zaštite ustavnoga poretka i demokratskog sistema u Crnoj Gori.

Po svemu sudeći, to što gubi konce u Crnoj Gori, za koju je bio uvjeren da je pokorena, kad se nakon onog sramotnog „klerikalnog desanta” na povijesnu prijestolnicu Cetinje, hvalio kako su njegove sigurnosne službe izbušile zaštitne sustave crnogorske države, pa da mu je BIA svakih sat vremena javljala što se iza zatvorenih vrata odlučuje u Krivokapićevu kabinetu, jedan je od razloga izmišljene pripreme za atentat. Međutim, unutarnje okolnosti u Srbiji daleko su važniji razlog za lansiranje najprije Šešeljeve, a onda i službene Vulinove konstrukcije. Vučićev režim našao se u teškoj situaciji, a da je potpora režimu dramatično opala vidi se iz ishoda referenduma o promjeni Ustava, što ga je inicirala Vučićeva vlast. Ako je na referendum izašlo svega tridesetak posto upisanih birača, i ako je za nj na nacionalnoj razini glasalo samo oko 60 % birača, očito je da se realna potpora Vučiću svela na oko 20 % biračkog tijela. U uvjetima razorene opozicije to može biti dovoljno za osvajanje novog predsjedničkog mandata, ali ne i za održavanje apsolutne kontrole nad svim institucijama. Naime, Vučić nije demokrat sposoban postizati kompromise s konkurentima u parlamentarnoj areni, nije sposoban funkcionirati u sustavu diobe vlasti, nego mu je nužan poredak u kome on, posredstvom mehanizama stranke i uz pomoć rasprostranjene korupcije kontrolira sve razine vlasti, od Vlade do mjesne zajednice, sve njene grane (izvršnu, zakonodavnu, sudbenu, monetarnu, administrativnu, pa i kontrolnu vlast koju u demokratskim društvima predstavlja slobodna javnost, dakle, mediji), i sve to bez ikakvog oblika nadzora.

Odmah nakon debakla na referendumu pokrenuta je konstrukcija o tome kako velik broj glasova protiv vladina prijedloga izazvan time što je dio SNS-ovaca opstruirao referendumsku inicijativu, pa su neki „vidni” članovi užeg stranačkog vodstva čak i objavili da će oni glasati protiv. Naravno da to nije razlog referendumskog neuspjeha, kao da razlog nije niti nezadovoljstvo (isključivo) vlašću na lokalnoj razini, ali je očito da je sve to zabrinulo Vučića. Njegova najava da će se povući s pozicije predsjednika stranke nije najava njegove buduće politike, nego instrument da pokuša obnoviti kontrolu nad sustavom, prije parlamentarnih, lokalnih i predsjedničkih izbora.

Srbija ima politički sustav parlamentarne vlade, što znači da bi vlada trebala biti kolektivno tijelo izvršne vlasti, a predsjednik republike tek nosilac reprezentativne vlasti, dakle, moć mu je institucionalno onakva kakva je moć britanske kraljice. Od klasičnog sustava parlamentarne vlade, međutim, sustav u Srbiji se razlikuje po tome što predsjedniku republike ne brani niti članstvo u stranci, a niti to da bude njen predsjednik. Zato se sustav ponaša kao francuski polupredsjednički: onda kad predsjednik kontrolira parlamentarnu većinu, on je stvarni nosilac izvršne vlasti, a sustav djeluje kao predsjednički (američki, na primjer), a kad parlamentarnu većinu ima politička konkurencija trenutnom predsjedniku, njegova je uloga svedena na reprezentativnu. Bez stranke Vučić ne može  vladati kao predsjednik, pa je jasno da on ne može ispustiti iz ruku kontrolu nad strankom.

Ozbiljan udar nakon referenduma nije jedino što je Vučića i njegov režim pogodilo u prethodnom razdoblju. Golem udar za njega predstavlja i nova politika što je provodi administracija predsjednika Bidena. Prvi udar na Balkanu zbog eksplozivne smjese nacionalizma, kao ideologije koja nadomješta racionalno upravljanje, i korupcije, koja omogućava vladavinu uzurpatora, kakvi su Vladimir Putin, Aleksandar Vučić, ili „mali od diktature” Milorad Dodik, za sada je pogodio upravo „maloga” kabadahiju iz Laktaša, ali je svima jasno da je ključni cilj nove institucije, što je američka administracija gradi u okviru zagrebačke ambasade, dakle, institucija Posebnog pravnog savjetnika, usmjerena, prije svega, na demontažu Vučićeva nacional-koruptivizma.

Odlazak Angele Merkel i formiranje nove njemačke administracije koja je jasno definirala da će vrijednosti biti daleko važnije u njihovu donošenju odluka, nego puki politički pragmatizam, koji je definirao razdoblje Angele Merkel u Uredu kancelara i sve njene koalicijske vlade, dodatni je udarac Vučiću. Prijateljski režimi unutar EU, oni zasnovani na konceptu „iliberalne demokracije” sve su manje utjecajni (osim toga, pao je i dvojac Zeman-Babiš u Češkoj), a sve su glasnije i odlučnije one države unutar EU koje zagovaraju reafirmaciju temeljnih skupnih vrijednosti Unije (Nizozemska, Belgija…).

I na kraju, ali ne manje važno, koliko god se Vučić trudio svoje odnose s Rusijom prikazati kao pastoralu, činjenica je da on nije osoba od povjerenja totalitarnog vladara u Kremlju i njegove sljedbe. Tu poziciju i dalje u Srbiji ima Ivica Dačić, a i rejting Milorada Dodika u Moskvi je barem prividno viši od Vučićeva.

U takvim okolnostima konstrukcija o predsjedniku Đukanoviću kao inspiratoru atentata na Vučića ima kohezivnu ulogu. Cilj joj je osigurati Vučićevu kontrolu nad Srpskom naprednom (neoradikalnom) strankom, osigurati mu u društvu status žrtve i ojačati potporu ruskoga autoritarnog vladara.

Preporučeno

ODBAČENA OPTUŽNICA SDT-a: Viši sud obustavio postupak protiv Mijajlovića i drugih, nema dokaza

Advokatica Franović Kovačević: Sud utvrdio da je SPO nezakonito uhapsio Mila Božovića na kapiji UIKS-a

BOŽOVIĆ O KRIVIČNOJ PRIJAVI KOJA POMINJE NJEGA I MILOVIĆA: Institucije će dati odgovor

HUTER PORUČIO CAMAJU: Vi ste četnik; Knežević: Trpite ogroman pritisak od ove skupine

(VIDEO) MILOVIĆ: Saslušan sam u slučaju zloupotrebe službenog položaja nekih aktuelnih članova Vlade

ŠTIR ZA STANDARD: Ko veliča Mladića ili ga indirektno podržava, u sukobu je sa evropskim vrijednostima – to moramo razmotriti u EPP-u i EU

Nedvojbeno je, međutim, da je Vučićeva putanja „na putu prema dole”, da je vrlo vjerojatno da će se apsolutna kontrola nad svim razinama vlasti nakon proljetnih izbora početi lomiti, a  sigurno je da će vrlo skoro politika prema Srbiji, kakvu već sad SAD provode u Bosni i Hercegovini (a Europska komisija ih, i bez suglasnosti Europskog vijeća, doduše ograničeno, ali ipak prati, i to suspenzijom financijske pomoći) početi lomiti Vučićev nacional-koruptivizam. Kratkoročno, međutim, to neće smanjiti pritisak režima u Beogradu na procese u Crnoj Gori. Dapače, valja očekivati još oštriju opstrukciju demokratskog poretka u Crnoj Gori od strane organizacija pod Vučićevom kontrolom, od Demokratskog fronta i Demokrata, pa do Mitropolije crnogorsko -primorske odnosno Crkve Srbije u cjelini. Pritisak neće popuštati zbog slabljenja Vučića, a ne bi stvarno popustio niti u slučaju rušenja njegova režima. Naime, kakvo je sada stanje u Srbiji, ne postoji organizirana i utjecajna politička snaga, koja bi mogla „demokratsku Srbiju vratiti na početne pozicije”, dakle, na pozicije na kojima je bila vlada Zorana Đinđića, s idejom modernizacije i europeizacije Srbije. Uostalom, to što je političko vodstvo Crne Gore, nakon atentata na Đinđića shvatilo da je demokratska Srbija u pravom smislu dugoročno poražena, bio je i cilj pokretanja procesa državnog osamostaljivanja Crne Gore. Danas, stoga, Crna Gora mora u najkraćem mogućem vremenu rekonsolidirati svoj ustavni poredak, minimalizirati štete što ih je državnoj samostalnosti i demokratskom poretku nanijela administracija koju je formalno vodio Zdravko Krivokapić, i mora što brže s novom administracijom „zakrpati” rupe u svom sigurnosnom sustavu, što su ih zajedno izbušila dva nedemokratska režima, onaj Putinov i onaj Vučićev, i njihovi operativci i kvislinzi – suradnici u Crnoj Gori.