Ovako psiholog Žarko Korać, penzionisani profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, za Pobjedu komentariše političku buru nastalu nakon najnovijeg pokušaja predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da pod svoju kontrolu stavi dvije preostale slobodne televizije u toj zemlji – N1 i Nova S, kao i nekoliko štampanih medija i portala.
Na pitanje zašto Evropska unija ignoriše konstantne pokušaje predsjednika Vučića da uguši svaki slobodan glas, profesor Korać odgovara da u Evropi „teško mogu i da zamisle ovakav stepen neslobode“.– Crnogorska medijska slika daleko je od idealne, ali je slobodnija u odnosu na Srbiju. Mislim da nema evropske zemlje u kojoj ćete naći sličnu kontrolu medija. Kad kažem evropska, mislim i na Crnu Goru, na Bosnu i Hercegovinu, na Hrvatsku, Sloveniju, Kosovo, Severnu Makedoniju. Rusiju i Bjelorusiju ne računam, jer tamo i nema slobodnih medija.
Vučić je kupovao medije, skoro uvijek preko posrednika, preko trećih lica, pa su danas nominalni vlasnici Kurira ili televizije B92 osobe koje nemaju nikakve veze sa medijima. Riječ je o fiktivnim, skrivenim vlasnicima; pravi vlasnik je Vučić, koji ih kontroliše. Ostale su te dvije televizije, od kojih jedna – N1 televizija od prvog dana direktno prenosi proteste, pa građani svojim očima mogu da vide što se dešava na ulicama gradova u Srbiji – kaže Žarko Korać.
POBJEDA: Ostali mediji ignorišu stvarnost?
KORAĆ: Naravno. Pogledajte, na primjer, Politiku, najstariji dnevni list na Balkanu: gora je i neprofesionalnija nego u vrijeme Slobodana Miloševića. Devedesetih godina prošloga vijeka Politika je bila ozbiljno politički zloupotrebljena. Danas nije riječ samo o političkoj zloupotrebi, nego i o sunovratu novinarskih i profesionalnih standarda. Nepismena i polupismena lica, neobrazovana i beznačajna imena dobila su medijski prostor. Umjesto nekada uglednog dnevnog lista, Politika je profesionalna sramota. Zasluženo ima katastrofalno nizak tiraž.
POBJEDA: Jeste li zaista očekivali da će slobodu medija tolerisati režim na čijem je čelu čovjek koji je krajem devedesetih bio ministar informisanja Slobodana Miloševića?
KORAĆ: Imate pravo. Po svojoj prirodi, Vučić je antidemokratska ličnost. On je autoritaran čovek, koji se u političkom i vrijednosnom smislu formirao u Srpskoj radikalnoj stranci Vojislava Šešelja. Kada je Tomislav Nikolić osnovao Srpsku naprednu stranku, Šešelj je već deset godina bio u Hagu i iz zatvora vodio radikale. Vučić se nije odmah priključio Nikoliću, nego je izvjesno vrijeme ostao lojalan Šešelju. Tek kada je novu stranku vidio kao šansu za svoj politički uspon, priključio se Tomislavu Nikoliću, koga je ubrzo svrgao. Na tu Vas epizodu podsjećam jer ona ilustruje Vučićevu ličnost: godinama je bio vjerni sljedbenik čoveka koji je autokrata, nasilnik, koji preti političkim protivnicima, podiže pištolj na studente, koji je nesposoban da govori istinu. Ako sa takvim liderom nemate problem, ako kao mlad čovjek u tome nađete sebe, teško da ćete se kasnije promjeniti. U tom smislu, Vaše pitanje je na mjestu: ko je uopšte mogao od Vučića očekivati da postane proevropski političar?! Možda Angele Merkel i još nekih evropskih zvaničnika, očito „palih“ na njegovu glumu, koja je na nivou provincijskog pozorišta.
Srpsku naprednu stranku Vučić vodi na isti način na koji je Šešelj vodio radikale.
POBJEDA: Kako?
KORAĆ: Bahato, agresivno, osiono. Vučić vrijeđa, blati, obmanjuje. Nikada nije učestvovao ni u jednoj javnoj debati sa nekim ko je njegov stvarni politički oponent.
POBJEDA: Zašto?
KORAĆ: Nije lako razumjeti taj nakaradni način razmišljanja. Onoga trenutka kada sjedne za sto i sa nekim ravnopravno razgovara, autoritarna ličnost ima utisak da je sebe srozala. Vučić vjeruje da je neprikosnoveni vođa, tiranin koji sebi ne smije da dozvoli dijalog sa potčinjenima. Rusi su imali dobar izraz – car samozvanac.
Vučić o sebi misli da je bog, uvijek je u pravu, sve najbolje zna. Iako, pritom, mišljenje mijenja doslovno svakog dana – nekada od prijepodne do popodne. I neprekidno ne govori istinu. Neću se baviti psihoanalizom, samo ću reći da mnogi griješe kada misle da je korjen takvog ponašanja nesigurnost. Nije. Korjen autoritarnosti nije nesigurnost.
POBJEDA: Nego?
KORAĆ: Autoritarne ličnosti formiraju se u autoritarnim porodicama, gdje je obično otac neprikosnoveni autoritet i gazda. O tome je odlično pisao Vilhem Rajh: „Slušaj, mali čovječe“ i slično. Rajh je takav karakter nazvao – biciklistom. Biciklista je čovek koji saginje glavu pred onima koji su gore, iznad njega, dok, poput pedala, istovremeno nemilosrdno gazi sve koji su ispod. Vučić je tipičan primjer bicikliste. U odnosu na one koji su iznad njega, a to su spoljni partneri, ljubazan je i snishodljiv. Postoje svjedočenja da je, prilikom susreta sa Angelom Merkel, nosio svesčicu u kojoj je uredno zapisivao njene riječi. Ili pogledajte njegovo ponašanje prilikom susreta sa Vladimirom Putinom: ono je izrazito inferiorno. Vučić, naime, zna da ekonomski, politički i vojno moćne države i te kako mogu da mu politički naude. Zato sa njima nema tog autoritarnog stava, vrijeđanja i oponiranja, naprotiv! Uglavnom ćuti, dok kasnije javnosti prenosi što im je sve tobože rekao, a što nismo vidjeli.
Viktor Orban je, na primer, u tom smislu sličan Vučiću. Problem sa autoritarnim ličnostima nije samo u politici koju zastupaju, nego i u načinu na koji vide politiku i vlast.
POBJEDA: Evropa je previše uložila u predsjednika Vučića, tvrde pojedini zapadni analitičari. Je li?
KORAĆ: Evropa ima svoje probleme – od rata u Ukrajini do izvjesnog tehnološkog i ekonomskog zaostajanja za Amerikom.
Dok sam bio potpredsjednik vlade Zorana Đinđića, a i kasnije, kao opozicionar, imao sam priliku da razgovaram sa brojnim evropskim političarima. Neki od njih su bili i veoma uticajni, ali su često pokazivali duboko nepoznavanje našeg regiona. Naravno, imali su svoje savetnike i eksperte za naš region, ali su odluke donosili u skladu sa interesima zemlje ili institucije iz koje dolaze. Dugo je bez oštrije reakcije prolazilo mnogo toga što smo mi u Srbiji zamjerali Miloševiću, sve dok tadašnji predsjednik Srbije nije prepunio čašu i počeo da ugrožava stotine hiljada Albanaca na Kosovu. Zapad je tek tada reagovao, i to je bio prvi put da je NATO ušao u rat. Hoću da kažem da je Zapadu očito potrebno vrijeme da bi izašao iz kolotečine političkih odluka koje donosi. U ovom momentu kod njih ne vidim naročito interesovanje za Srbiju, a pitanje je i koliko su njihovi građani, oni koje oni predstavljaju i koji ih biraju, uopšte zainteresovani za region Zapadnog Balkana.
POBJEDA: Interesovanje pokazuju zapadni mediji: nedavno su neki od najuticajnijih objavili izuzetno kritičke tekstove o predsjedniku Vučiću. Što Vam to govori?
KORAĆ: To je veoma značajno. Kada ozbiljni zapadni mediji, oni poput Ekonomista, Gardijana i sl. počnu da pišu na ovakav način, slijedi promjena politike. Riječ je o veoma uticajnim novinama, koje čitaju donosioci najvažnijih ekonomskih i političkih odluka u svijetu. Njihovi tekstovi su po pravilu indicija, najava onoga što će se dogoditi. Vučić to zna i za njega je ovo možda najgora vijest koju je dobio poslednjih mjeseci: raspoloženje i odnos prema njemu se očito mijenjaju. U Srbiji se to raspoloženje već promjenilo, sad se mijenja i spolja. Vučićev „medeni mjesec“ sa Zapadom konačno je završen. Nisam siguran da će to u ovom momentu Srbiji biti mnogo od pomoći.
POBJEDA: Zbog čega?
KORAĆ: Zbog toga što Vučić i grupa ljudi oko njega više cijene vlast nego život. Drugim riječima, svoje živote vezuju za vlast. Vučić vjeruje da nema života izvan politike i izvan vlasti. I to je ogroman problem. On sebe ne može da zamisli kako šeta Beogradom, kako, poput običnih građana, odmara na nekoj planini, ruča sa porodicom u restoranu. Bivši premijer Srbije Zoran Živković, na primer, nema tjelohranitelje, slobodno šeta Beogradom. Ako mu neko nešto i dobaci, može biti neprijatno, ali ga ne ugrožava. Sličan život vode Boris Tadić, Vojislav Koštunica. Vučićev „slučaj“ je i u tom smislu jedinstven: on vjeruje da gubitkom vlasti gubi život, što je tragedija. Ne samo njegova, nego i Srbije.
POBJEDA: Čega se predsjednik Srbije toliko plaši?
KORAĆ: Prvo, Vučić nema intrinzične, unutrašnje vrijednosti. Svjestan je da je lider stranke neobrazovanih ljudi, pa je izmislio da je bio najbolji student u istoriji Pravnog fakulteta. To je infantilno.
Rijetko govorim kao psiholog, ali dozvolite… Psiholozi to zovu inflatorni ego: JA u koje stalno mora da uduvavate značenje i važnost. Priznanja, uspjesi, pobjede – stvarne ili izmišljene – samo su potvrda da vrijedite. Problem je što takva ličnost ne vjeruje da nešto stvarno vredi. Otuda povećani, uduvani ego, bez kojega nema osjećaja vlastite vrijednosti. Apsolutna vlast dokaz je da vrijedite. Izgubite li vlast, ne vrijedite.
POBJEDA: Od novembra 2024. u Srbiji traju protesti manjeg ili većeg intenziteta. Što donosi jesen?
KORAĆ: Plašim se porasta nasilja. Režim pojačava nasilje kako bi prekinuo proteste. Tokom avgusta, posebno drastično bilo je u Valjevu, gdje su policija i Vučićevi batinaši počinili ozbiljna krivična dela. Ipak, najšokantniji je slučaj studentkinje beogradskog Fakulteta političkih nauka Nikoline Sinđelić, koja tvrdi da joj je komandant Jedinice za zaštitu posebnih ličnosti i objekata Marko Kričko, kada je privedena, prijetio silovanjem. Ogorčen sam ćutanjem čuvenih srpskih borkinja za ljudska prava, koje riječ nisu izgovorile protiv nasilja jednog od šefova policije. Sram ih bilo!
Nasilje će se, bojim se, nastaviti do trenutka dok netko bude ozbiljno povrijeđen, a onda… Vučić žonglira i vidim da većina stranih diplomatskih predstavništava u Beogradu očekuje da će uvesti vanredno stanje.
POBJEDA: Hoće li?
KORAĆ: Mislim da neće. Vanredno stanje podrazumjeva zabranu okupljanja, a Vučić nije siguran da li bi njegovu odluku poštovali studenti i građani. Šta raditi ako vaša zabrana ne bude poštovana? U tom slučaju, svemoćni lider bi se, i unutra i vani, pokazao kao slab. A Vučić to ne bi mogao da podnese.
Pored toga, Vučić gubi podršku: njegova stranka spala je na prvi red onih koji su od njegovog režima imali konkretnu korist. Samo ga oni danas brane, ostalo se osipa. Oni koji su nekada punili autobuse i od grada do grada išli na njegove mitinge, sada kažu – ne mogu, radim, bolestan sam. Naprednjačka stranačka mašinerija polako posustaje.
POBJEDA: Opozicija predlaže uključivanje evropskih medijatora koji bi pomogli da se kriza riješi. Hoće li predsjednik Vučić na to pristati?
KORAĆ: Neće. Često se povlači paralela sa 1996/97. godinom, kada je, nakon pokradenih lokalnih izbora i višemjesečnih demonstracija, Milošević pristao na posredovanje tadašnjeg predsednika Socijalističke partije Španije Filipea Gonzalesa. Vučić nije spreman na takav kompromis, njegov autoritarni karakter ne možete da prihvati bilo što što bi moglo biti protumačeno kao njegova slabost.
POBJEDA: Što je alternativa?
KORAĆ: Nažalost, alternativa je pad vlasti na ulici. Što bi bio najgori epilog. Srpska istorija, čak i ona nedavna, imala je sličnih primjera.
POBJEDA: Izbori nijesu alternativa?
KORAĆ: Događaji na ulici mogu biti brži od izbora. Nažalost, Vučić ide ka tome. Svakodnevno dobija istraživanja javnog mijenja, koja pokazuju da više nema većinu. Donekle je uspio da stabilizuje pad svoje stranke, trenutno je na 35 do 40 procenata, što nije malo, ali nema većinu. Ne raspisuje izbore zato što se plaši rezultata.
POBJEDA: A Ivica Dačić? Može li sudbina Srbije ponovo zavisiti od Socijalističke partije Srbije?
KORAĆ: Mislim da Dačić proklinje dan kada je prihvatio funkciju ministra unutrašnjih poslova. Dačič danas ima ne simboličku, nego veoma direktnu pravnu odgovornost za batinanje i iživljavanje policije nad građanima Srbije. Ovo je politički kraj Ivice Dačića i prilično sam siguran da je on toga svjestan.
POBJEDA: Hoće li SPS opstati?
KORAĆ: Poslednjih dvadesetak godina ta je stranka opstajala tako što je, izuzev tri godine vlade Zorana Đinđića, uvijek bila na vlasti. Dačić završava svoju političku karijeru, mislim da će njegovu političku sudbinu slijediti SPS. Niko politički nije preživio batinanje građana na ulicama. U svakom slučaju, od SPS-a više neće zavisiti sudbina Srbije.
POBJEDA: Kako bi se kriza u Srbiji mogla odraziti na stabilnost regiona?
KORAĆ: Odlaskom sa vlasti, Vučić će sa sobom povući Milorada Dodika, koji je odavno kamen o vratu entitetu Republika Srpska. Ne mislim da bi Dodikovi oponenti vodili drugačiju politiku, ali Dodik ne može dugo opstati na vlasti u RS.
Kada je riječ o Crnoj Gori, ona ima mnogo ozbiljniji problem.
POBJEDA: Koji?
KORAĆ: Od izbora koje je 2020. izgubila Demokratska partija socijalista, ključni protivnik građanske i evropske Crne Gore je Srpska pravoslavna crkva, što je jedinstven primjer u Evropi posle Drugog svetskog rata. Jedinu analogiju duboke umiješanosti crkve u politiku donekle vidim u Poljskoj, gdje je Katolička crkva podržala Solidarnost, politički pokret koji je doveo do pada komunizma u toj zemlji.
Prva vlada, ona „apostolska“, formirana je u manastiru, što je crnogorsko društvo definisalo kao klerikalno. SPC je u Srbiji sluškinja Vučićeve politike. Ona ima patrijarha koji je, nakon aprilskog nastupa u Moskvi, kada je napao srpske studente, trebalo, ako je častan čovjek, da se povuče. Za razliku od Srbije, vlast u Crnoj Gori služinče je SPC, koja, kažem, blokira evropske integracije i Crnu Goru vuče u bezdan.
Crna Gora je danas duboko klerikalno društvo, iako, koliko znam, Crnogorci nikada nisu bili naročito religiozni, niti posebno vezani za veru i crkvu.
Iako o sebi lijepo misle, ljudi su veoma agresivna bića
POBJEDA: Fotografije uhapšenih studenata koji vezani kleče okrenuti ka zidu, zgroženi, objavili su i regionalni i zapadni mediji. Dio javnosti u Srbiji i regionu te su fotografije podsjetile na slične snimke hrvatskih, bošnjačkih i albanskih civila, koje su, tokom agresorskih ratova devedesetih zlostavljale, mučile i ubijale srpske snage. Veliki dio srpskog društva u to nikada nije povjerovao. Može li nasilje i surovost policije i njenih huligana nad srpskim studentima i građanima pomoći društvu da se suoči sa prošlošću?
KORAĆ: Srpske paravojne, ali i policijske i vojne jedinice, počinile su teške zločine na prostoru nekadašnje Jugoslavije od 1991. do 1999. godine. O tome postoji obimna dokumentacija u Haškom sudu, ali i svjedočenja pred sudovima u Srbiji.
Naše suočavanje sa prošlošću ide veoma teško i sporo. Jedna od posledica dolaska Srpske napredne stranke na vlast je da je ono potpuno prestalo. Što je i logično, s obzirom na to da su nosioci te politike ponovo na vlasti. Koliko god bio težak, proces suočavanja sa prošlošću mora se nastaviti, i zbog nove budućnosti Srbije. Nije slučajno da su u beogradskim kontrolisanim medijima među najviše napadanim osobama upravo one koje se bave ljudskim pravima i zalaganjem za procesuiranje ratnih zločinaca. Jer ti zločini ne zastarjevaju.
Uzgred, kao psiholog, moram podsjetiti da proces suočavanja sa prošlošću ni u jednoj zemlji nije išao lako; negdje ga nije ni bilo. Turska i danas negira genocid nad Jermenima, iako je prošlo više od stotinu godina. Japanski đaci ne uče o stravičnom nasilju u Kini, u Nankingu, gde su se japanski oficiri takmičili ko će brže da odsječe stotinu glava kineskih civila.
Ljudi su veoma agresivna bića, iako o sebi vole lijepo da misle. To je elementarna psihološka činjenica, potvrđena u brojnim istraživanjima. Nacije sebe vole i najčesće odbaciju da priznaju da su u njeno ime učinjeni teški zločini.
Brisel neće tolerisati spomenike ratnim zločincima
POBJEDA: Pet godina je od „oslobođenja“. Kako Vam izgleda Crna Gora?
KORAĆ: Vjerujem da je dio građana tog 30. avgusta 2020. istinski bio uvjeren da dolazi vrijeme obračuna sa korupcijom, sa nepotizmom… Interesuje me šta misle danas. Ima li, pet godina nakon promjena, manje korupcije, partijskog zapošljavanja, nepotizma, socijalne pravde? Živi li se bolje?
Imam utisak da aktuelna politički nezrela i nedorasla vlast, na čelu sa nekompetentnim predsjednikom države i premijerom, uporno vodi ideološki unutrašnji rat, koji maskira pričama o nekakvom pomirenju, o putu u EU i slično. Istovremeno, profašistička Crna Gora, ona što ćuteći odobrava postavljanje spomenika ratnom zločincu, kao i maltretiranje i kidnapovanje novinara i fotoreportera Pobjede i Vijesti koji su to snimali, opstruira svaki napor dijela vlasti da ubrza proces evropskih integracija. Oni su protivnici evropskih vrijednosti, ljudskih prava, članstva Crne Gore u EU.
Ne možete biti za EU, a podizati spomenike ratnim zločincima.
Provokacija sa bistom četničkog koljača Pavla Đurišića pokazala je svu štetnost temeljnog ugovora, koji je sa SPC potpisao Dritan Abazović. SPC danas pokušava da Crnu Goru vrati u 1945. godinu, da poništi pobjedu partizana i građane ubijedi u to da su četnici pobjedili. Crna Gora je teško stradala u Drugom svjetskom ratu, njen antifašistički pokret bio je veoma jak.
POBJEDA: Očito je jak bio i četnički.
KORAĆ: Da, bio je jak, pa i danas ima uporište u pojedinim djelovima Crne Gore. I u tom smislu je politika koju vlast vodi pogrešna. Jer nacionalno pomirenje nije brisanje istorijskih činjenica, već pokušaj da se mirno razgovara o svim aspektima rata. Uprkos naporima revizionista, to ne može promjeniti istorijsku činjenicu da je u Drugom svjetskom ratu poražena četnička Crna Gora.
Preporučeno
Razgovarala Tamara Nikčević
Video