Vidjeli smo to ovih dana u čistoj formi. Milan Knežević je u gostovanju na Prva TV „bacio udicu“ rečenicom da “najmanje pet ministara treba da drhti” ako se pojave kompromitujući snimci. Ta rečenica je, sama po sebi, savršen mamac. Dovoljno je konkretna da zvuči kao unutrašnje saznanje, a dovoljno neodređena da na nju svako može da nakači svoje ime, svoju sumnju i svoj narativ. I onda se desi ono što se danas u politici često i traži, više nije važno ima li dokaza, važnije je da postoji osjećaj da se nešto zna i da se to nešto dijeli brže nego što bilo koja institucija može da reaguje. Kada je Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici, prema saopštilo da po tim saznanjima nije formiran predmet, digitalni talas se nije povukao, samo je promijenio oblik i nastavio dalje, kao da je demanti tek nova podloga za sumnju.

Najbolniji dio priče je što udica pada na teren koji je već uzoran za ovu vrstu ratovanja. Teren intimnog, sramnog i kompromitujućeg. Afera Dejan Vukšić – Mirjana Pajković pokazala je koliko brzo privatno može postati političko oružje i koliko je malo potrebno da se javnost pretvori u sud bez pravila. U realnom svijetu postoje prijave, predmeti, izviđaji i procedure. U digitalnom svijetu postoje isječci, skrinšotovi, “sigurne informacije”, podsmijeh i linč. Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici formiralo je više predmeta po prijavama i postupanje je u fazi izviđaja, uz međusobne optužbe i negiranja. U isto vrijeme, viralan život skandala živi mimo pravnih činjenica – ko je pustio, ko je snimio, ko je ucjenjivao, ko je znao…Sve se pretvara u jednu veliku naraciju u kojoj se istina mjeri brojem pregleda.

Tu dolazimo do ključne promjene. Mim više nije komentar na politiku, mim postaje politika. Jer mim nije samo šala, nego sredstvo za disciplinovanje. On skraćuje složenu situaciju na jednu rečenicu, jednu sliku, jednu etiketu. Njegova moć nije u tome što je tačan, već u tome što je prenosiv. A prenosivost je danas moćnija od provjere.

U takvom ambijentu, priča o kompromitujućim snimcima i ucjenama djeluje kao paralelna vlast. Ako je javni osjećaj da “neko negdje ima nešto”, onda se svaka odluka može čitati kao rezultat pritiska, a svako ćutanje kao priznanje. I tu nastaje najopasniji efekat – erozija povjerenja.

Da ovo nije samo crnogorska specifičnost, najbolje se vidi u regionu. Balkan Insight je u julu 2024. pisao o slučaju AI deepfake videa u Srbiji, pripisanog tadašnjem premijeru, i o tome kako je država reagovala brzo u tom primjeru, za razliku od mnogih drugih slučajeva manipulisanih sadržaja. Human Rights Watch je u svom pregledu događaja za 2024. naveo da je istraživački novinar u Srbiji bio meta viralnog deepfake videa koji je doveo do prijava i prijetnji, što pokazuje koliko ova tehnologija lako prelazi iz “online šale” u realnu opasnost. U BiH, inicijativa Pod lupom je još 2024. upozoravala na potencijal deepfake manipulacija u kontekstu izbora i slabljenja povjerenja u ono što „vidimo“ i „čujemo“. A u Hrvatskoj se u analitičkim izvještajima evropske mreže za posmatranje digitalnih medija bilježe slučajevi u kojima su manipulisani i AI sadržaji pojačavali političke kontroverze tokom izbornog ciklusa 2024/25, doprinoseći opštem osjećaju da se granica između satire i obmane briše.

Povezani članci

Politika

Mandić: Ja sam danas isti, samo malo mudriji političar

Politika

VUJOVIĆ ZA STANDARD: Ustavni sud je nova meta, političko zarobljavanje ulazi u završnicu

Hronika

KATNIĆ IZ PRITVORA: Asadov advokat je obmanjivao SDT; EKSKLUZIVNO – kompletna prepiska sa Čađenovićem

I ono što je zajedničko svim ovim primjerima, od Beograda do Sarajeva, od Zagreba do Podgorice, jeste logika “pažnje kao bojnog polja”. U toj logici, skandal je valuta, a sram je municija. Posebno kad se radi o ženama u javnom prostoru. Seksualizacija, insinuacije i javno ponižavanje postaju prečice za diskreditaciju. Zato afera Vukšić–Pajković, ma kako se pravno završila, već sada ima širi društveni pogodak – normalizuje ideju da je “tuđe intimno” legitimno političko oružje.

Zašto sve to jača baš sada, kada je Crna Gora blizu ulaska u EU? Skoro stroprocentno se može reći – zato što se približavanjem cilju povećava ulog. Što je put kraći, to je veća potreba da se protivnik uspori, delegitimiše, ućutka ili ucijeni. Evropska bezbjednosna i diplomatska infrastruktura već godinama opisuje fenomen European External Action Service kao “FIMI”- strano manipulisanje informacijama i uplitanje i eksplicitno registruje Zapadni Balkan kao prostor u kojem se kroz informacione operacije pokušava potkopati povjerenje u EU i demokratiju.