Crnogorce. Kada kažemo građanska, onda podrazumijevamo da je to CRNOGORSKA država ravnopravnih građana svih vjera i nacija koje u njoj žive.
Kako Andrej lijepo reče, citirajući pokojnog Bojana Tončića: „U nedostatku boljih izvora, citiraću sebe“. Dakle, „za početak, izlišno je negirati odnos prema srpstvu onima koji srpstvo smatraju centrom svoga identiteta. Kao što je izlišno negirati nas, koji nemamo srpskoga, već samo crnogorskoga osjećaja. Samo zajedno možemo graditi modernu Crnu Goru“.Prošlost i sadašnjost nam daju za pravo da kažemo da velikodržavni nasrtaji na Crnu Goru neće prestati ni u budućnosti. Velikosrpski nacionalizam, najčešće pod plaštom pravoslavnog integralizma, kao i za posljednjih dvjesta godina „moderne srpske državnosti“, nastaviće i ubuduće sa negiranjem crnogorske države, nacije, jezika, kulture, crkve. Dužnost nam je i obaveza, uz podrazumijevajući lični osjećaj i ljubav prema svojoj jedinoj državi, da branimo i odbranimo Crnu Goru, kao što su to radili naši preci.
Samo poštenim, to jest naučnim i dokumentovanim tumačenjem prošlosti, uz stalnu provjeru poznatih, kao i novih vjerodostojnih činjenica, izbjeći ćemo krivotvorenje validnih fakata i (ne)namjerni revizionizam.
ODBRANITI GRAĐANSKI KARAKTER DRŽAVE
Opštepoznato je da je jedna od najpogrešnijih strateških odluka ući u bitku bez saveznika. Posebno ako je protivnik jak ili, kao u slučaju Crne Gore, veoma jak. Ipak, „nema pogrešnije bitke od one koja se ne povede“ (Lao Ce, prije više od 5.000 godina). Danas, kada je Crna Gora napadnuta svim sredstvima osim oružanim, i spolja i iznutra, postavlja se kao logično pitanje kako odbraniti građanski karakter države i ubrzati njene evroatlantske integracije. Odgovor je kompleksan, imajući u vidu više činilaca. Svijet prolazi kroz jednu od najvećih kriza u novije doba.
Jaz između bogatih i siromašnih je nikad veći. Finansijska kriza koja je kulminirala početkom ovog vijeka ne da nije nikada zaliječena, već se svakim danom produbljuje sve više i više. Konzervativizam na svim meridijanima doživljava svoj procvat. Istorijski revizionizam i onih donedavno neprikosnovenih istorijskih činjenica dovodi sve u pitanje. Prirodni resursi se iscrpljuju, zagađivanje planete sve je veće, zaoštrenost u odnosima tri supersile dostiže vrhunac.
U ovako nepovoljnim okolnostima našla se Crna Gora nakon litijaške kontrarevolucije koja je pokrenuta i izvršena uz nezapamćeni pritisak protagonista srpskog nacionalizma i ruskog imperijalizma, izvan i unutar crnogorskih granica. Ovih dana svjedočimo po ko zna koji put da nijedna vlast, čak ni ona koja je Crnoj Gori spolja servirana, ukoliko bespogovorno ne izvršava sve direktive i instrukcije i samo pomisli da pokuša da po bilo kom pitanju djeluje nezavisno od direktnog navođenja iz Beograda, posredno iz Moskve, postaje kao po automatizmu podložna zamjeni novom i poslušnijom.
Postavlja se pitanje: da li Crna Gora danas ima saveznika u procesu modernizacije svoga društva, očuvanju i učvršćivanju svog građanskog i sekularnog, na Ustavu zasnovanog ustrojstva, prihvatanju i implementaciji evropskih vrijednosti, odnosno ispunjavanju osnovnog cilja, za koji je većinski opredijeljena – a to je što brži ulazak u Evropsku uniju.
Krajem prošlog i početkom ovog vijeka Crna Gora je jasno odredila pravce svoje spoljne politike, svrstavajući se uz najrazvijenije zemlje i nastojeći da se u politici rukovodi principima zapadne demokratije. Da prihvati ideje modernizacije kao uslov svog sveukupnog napretka. I dalje vjerujemo da je nepovratno krenula u tom pravcu. Na tom putu imala je saveznike u najrazvijenijim zemljama Zapada, ne zanemarujući ni zemlje bivšeg istočnog bloka, uz poseban akcenat na razvoju najboljih mogućih odnosa sa svim svojim susjedima. Prepoznata je kao jedina zemlja u regionu koja nema otvorenih problema sa zemljama u njenom okruženju.
BRZA TRAKA ZA PRIJEM
Zemlje bivšeg istočnog bloka danas su, listom, članice NATO i EU. Zemlje Zapadnog Balkana još su, što svojim činjenjem, što voljom drugih, na tom putu – neka bliže, neka dalje od tog cilja. Crna Gora, koja je sa više aspekata važila za najviše prozapadnu, prvenstveno zahvaljujući svojoj spoljnoj politici, sticajem okolnosti, naročito nakon agresije na Ukrajinu, ponovo se našla na brzoj traci za prijem u Evropsku uniju.
Prvu pruženu šansu, zahvaljujući prije svega tadašnjem premijeru-štetočini, nije iskoristila. Stoga drugu, aktuelnu, koja se iznenada ukazala, ne bi smjela propustiti. Crna Gora je od promjene kursa krajem devedesetih godina prošlog vijeka sve vrijeme imala podršku svojih zapadnih saveznika, naročito SAD, koje su za najveći broj crnogorskih građana bile simbol zemlje ljudskih sloboda i demokratije.
Utoliko više prozapadnu javnost u Crnoj Gori veoma čudi da se u posljednjih pet godina podržavaju one snage koje se jasno deklarišu kao antizapadne. Gledajući diplomatski ešalon američkih diplomatskih predstavnika i specijalnih izaslanika u regionu stiče se utisak da se odluke donose na osnovu parcijalnih uvida i lokalnih nekamuflirano antizapadnih tumačenja. A bez posvećenog i ekspertskog uvida u svu složenost političkih događaja i njihovih protagonista na Balkanu u posljednje tri decenije jasno je zašto, s izuzetkom Ukrajine, Balkan ostaje najtrusnije područje današnje Evrope.
KRŠE SE OSNOVNA LJUDSKA PRAVA
Ustupci koji se čine velikodržavnim projektima i protagonistima nacionalističkih politika u posljednjih pet godina izazvali su, očito, sasvim suprotan efekat. Takvim pristupom stanje u Crnoj Gori, BiH, Kosovu i Sjevernoj Makedoniji dovedeno je do usijanja. Nacionalizam i šovinizam poprimaju neslućene razmjere. Prozapadne snage su potisnute, a one druge, bliske malignom režimu u Moskvi – sve jače.
Na dnevnom nivou krše se osnovna ljudska prava. Prijeti se neredima i izazivanjem sukoba. Događanja u samo posljednjih sedam-osam mjeseci, kao što su teroristički akt u Banjskoj, skandalozni izbori u Srbiji, ponašanje srpskih i dijela hrvatskih čelnika u BiH, kao i sastav nove vlade Hrvatske bez predstavnika Srba, a sa ekstremnim nacionalistima na vlasti, kao i selektivno, revanšističko i antizapadno djelovanje određenih predstavnika izvršne i sudske vlasti u Crnoj Gori, vjerujemo da dovoljno kompromituje dosadašnji pristup koji je politikom zapadnih saveznika, naročito onog najvažnijeg u Vašingtonu, doveo, paradoksalno zvuči, ali je istinito, do jačanja ruskog uticaja.
I sprovođenja ruskih interesa na Balkanu. Mi u Crnoj Gori to najbolje osjećamo. Zato želimo da vjerujemo da se politika koja je doživjela apsolutni neuspjeh privodi kraju. I da drugog „petogodišnjeg plana“, odnosno nove „petoljetke“ neće biti. I da je jasno, naročito onima kojima bi trebalo da je najjasnije, da politika stvaranja ovog puta „Kraljevine Srba, Hrvata i Albanaca“ ne vodi ničijem dobru nego jedino novim sukobima, moguće i ratnim. Jedina racionalna politika je jačanje prozapadnih snaga i integracija preostalih balkanskih zemalja u EU, gdje im je i prirodno mjesto.
Crna Gora, i pored niza nepovoljnih okolnosti, ima ono što je najvažnije. Ima uticajnu pamet koja treba da stalno edukuje (što u znatnoj mjeri i radi) onaj dio stanovništva koji u poplavi dezinformacija, spinova, botova, izvrtanja činjenica, ostaje zbunjen ili biva prevaren. Zemlja koja ima mlade, obrazovane i pametne ljude, već dokazane u oblastima kojima se bave, ne treba da brine za svoju budućnost. Smireno i tolerantno, argumentovano, snagom činjenica i odlučnošću, oni će razoružati političke protivnike. Kao što je to nedavno sa izvjesnim „Jovančom s Pantovčaka“ učinila cijenjena Olivera Komar.
Preporučeno
Vjerujemo i da naša intelektualna elita može probuditi uspavane Crnogorce. Da mogu osvijestiti naivne i zabludjele, pa i neke pripadnike manjinskih naroda. Zato, „Crnogorci, o Crnogorci…“ Dalje znate. Davno nam je to poručio Čudotvorac cetinjski i svetac crnogorski, naš vladika Petar Prvi.
Video