Danas smo svjedoci nove Velike igre, sudara velikih sila koje nastoje da ograniče sferu uticaja one druge. Za razliku od Velike igre u 19. vijeku između britanskog i ruskog carstva, koja je kulminirala borbom za vlast u Avganistanu, današnja Velika igra je globalnog karaktera, složenija i mnogo opasnija, piše “Njujork tajms”.
Ona obuhvata tri glavna igrača – Rusiju, Kinu i Zapad – koji konkurišu jedan drugom na tri nivoa: geografski, intelektualno i ekonomski, a borba za vlast odigrava se na tri fronta: u Siriji, Ukrajini i u regionu Pacifika.
Vlade i građani od Kaira do Kopenhagena sve češće, u većoj ili manjoj mjeri, sumnjaju u to da su liberalna demokratija i poslijeratni nacionalizam bili ispravna odluka, odnosno da će to biti u budućnosti. Sve njih spremno čekaju Kina i Rusija kao alternativni modeli i sile zaštitnice, koje nude nove prilike za bilateralne i multilateralne aranžmane.
Šta bi, na primjer, bilo atraktivnije za egipatsku vladu, ukoliko, kao što se može očekivati, ponovo izbije masovni ustanak u zemlji: da se prikloni Evropi, koja toliko insistira na poštovanju ljudskih prava da to može da iritira, ili Rusiji, koja je pokazala da umije da zažmuri na ugnjetavanja – čak i ako saveznici koriste hemijsko oružje protiv sopstvenog naroda?
Ili, uzmimo primjer Balkana.
Kao premijer balkanske države mogli biste beskrajno da čekate da vas Evropska unija primi u klub na osnovu strogog poštovanja standarda i primjene 80.000 stranica njenih zakona. Ili biste mogli da se okrenete kineskim investitorima, koji neće tražiti ništa od svega toga. Godine 2016., predsjednik Kine Si Đinping boravio je tri dana u zvaničnoj posjeti Srbiji.
Od tada su kineske državne kompanije kupile najveću čeličanu u Srbiji, Međunarodni aerodrom u Tirani, veliku elektranu na ugalj u Rumuniji i zakupile dio luke Pirej, a to su samo neke od strateških akvizicija u Evropi.
Iako se čini da Kina nije toliko antizapadno nastrojena kao Rusija, Peking i Moskva imaju zajednički strateški cilj: da ograniče uticaj Zapada širom svijeta. Kina obezbjeđuje finansijska sredstva za jačanje novih saveza, a Rusija ubrizgava politički otrov da bi oslabila stare. Savršena kombinacija.
Kada je riječ o intelektualnoj dimenziji Velike igre, treba imati u vidu da je društvena samokritičnost, nepoznata velikom dijelu ruskog društva, odlika koja definiše mnoge zapadne države. Javno izražavanje i diskusija kada su u pitanju neslaganje između države i naroda, ali i između različitih grupa javnosti odlika su liberalnih društava.
Ali, ta prednost može da preraste u slabost, ako je iskoristi sila koja želi da uništi koncept istine.
Zato je rusko dezinformisanje i groteskno izvrtanje činjenica toliko efikasno. Predsjednik Putin zna da Evropljani duboko sumnjaju u svoje vlade kada je riječ o ratu i miru, naročito nakon što se nekoliko njih poslužilo izmijenjenim obavještajnim podacima da bi opravdali rat u Iraku. Trovanje ruskog agenta Sergeja Skripalja i njegove ćerke u Engleskoj i hemijsko oružje bačeno na djecu u Siriji ubijaju ljude, ali i povjerenje u izabrane predstavnike u Londonu, Parizu i Berlinu.
Nesumnjivo je da je međunarodna zajednica kršila vlastite standarde, izvodeći pravno sumnjive i očigledno nelegalne akcije na Kosovu, u Iraku i Siriji. Rusija i Kina čine suprotno: koriste ovlašćenja koja im pripadaju kao stalnim članicama UN i Savjeta bezbjednosti da blokiraju pravdu i potkopaju Zapad.
Ko će pobijediti na duže staze? Prerano je da bismo znali da li će Zapad biti voljan da zajedničkim snagama odgovori na izazov.
Dobra je vijest što Rusija i Kina još mogu da izgube novu Veliku igru. Učestvovanje u igri je skupo, a bez šire vizije o globalnom poretku sile postaju nestabilne, jer angažovanje u inostranstvu ne garantuje mir i napredak kod kuće, prenosi Blic.
Preporučeno
Video