Prije tačno 75 godina Njemačka je doživjela poraz u bitki za Staljingrad koja je odlučila dalji tok Drugog svjetskog rata.

Staljingrad je napadnut u sklopu operacije Blau, koja je imala za cilj da razdvoji sovjetske snage i dozvoli Njemcima pristup nafti na Kavkazu. Ali, kako se razvijala, bitka je brzo imala sopstvenu logiku i mnogo veće uloge od strane Njemačke.

Staljingradska bitka bila je najveća i najkrvavija bitka u istoriji ratovanja. Trajala je između avgusta 1942. i februara 1943. godine, a rezultirala je sa preko milion poginulih i još milion teško povrijeđenih.

Bitka nije bila odmjeravanje snaga sukobljenih strana već čist splet okolnosti. Sve opsesivnija želja Adolfa Hitlera da pokori grad gubeći sve više trupa na tom putu naišla je na otpor SSSR koji su branili svoju domovinu pod novom odredbom (zavedenom pod brojem 227) Josifa Staljina „Ni korak nazad“.

Grad je bio toliko uništen od bombardovanja da se bitka svela na ulične borbe, a njemačka taktika „pacovskog rata“ podrazumijevala je skrivene snajperiste koji su pucali iz ruševina čim bi neko prešao ulicu ili granatiranje kanalizacije. Kasnije su ovu taktiku favorizovali Rusi koji su željeli da učine njemačku vojsku stalno napetom. Ovo je definitivno bio ulični rat koji Njemačka nije mogla da priušti, ali SSSR svakako jeste.

Vojnici elitne njemačke 6. armije nisu bili naviknuti da se smjenjuju sa novoobučenim seljačkim regrutima, niti su Panceri napravljeni da se mjesecima zaglavljuju u statičnim položajima, da budu uništavani iz gnijezda mitraljeza na drugom spratu do kog nisu ni mogli da podignu oružje. Ideja, konstantnog, agresivnog angažmana bez obzira na velike vojne gubitke, odlika je ruske istorijske vojne doktrine, a ne njemačke. U Staljingradu Rusi su imali značajnu prednost u muškoj snazi, a Hitler je mogao samo da pleše onako kako su oni svirali.

Posljednji udar zadao je maršal Georgij Žukov koji je uspješno opkolio već oslabljene njemačke snage i tako dobio najveću bitku u ratu.

“U Moskvi 1941. godine Njemci su bili odbijeni od grada, a ovdje su uništeni. Ranije su mogli da kažu da je to bio privremeni preokret, ali ovdje je Hitler naredio da se 6. armija, doduše neuspješno, ponovo izgradi s terena – to nije poraz koji može da se prikrije“, rekao je Konstantin Zaleski, istaknuti istoričar.

Bitka za Staljingrad bila je pitanje morala za sve stanovnike ovog grada, današnjeg Volgograda. To im je ulilo nadu da će se „njemačka ratna avantura“ završiti i okončati upravo na njihovom pragu, kao i da će poniziti nepobjedivog i osvetiti mu se za sva varvarstva.

U međuvremenu, Hitler je tolilo ulagao u propagandu da je čak i Gebels bio zabrinut kako će predstaviti poraz u Staljingradu.

Neki istoričari tvrde da je u decembru 1941. godine, kada je Hitler zaustavljen na obodima Moskve, a SAD ušle u rat, odlučena sudbina Drugog svjetskog rata, ali istina je da je Staljingrad promijenio pravac rata. Najbolji dokaz je da nacisti više nikada nisu napravili nikakav dalji napredak u Rusiji, osim Treće bitke za Harkov koju su jedva dobili u martu 1943. godine na Istočnom frontu.

Pobjeda u Staljingradu nije spasila samo milione Rusa od nacističke okupacije već i milione onih u drugim zemljama skraćujući rat za nekoliko mjeseci, ako ne čak i godina.