Na Zapadnom Balkanu se događaju tihe promjene. Utiecaj proruskih snaga je sve izraženiji kako odmiče rat u Ukrajini. U Bosni i Hercegovini svjedočimo i podizanju tenzija na međuentitetskoj liniji, prijetnjama privođenja i izgona visokog predstavnika Christiana Schmidta iz bh. entiteta Republika Srpska od strane Milorada Dodika i njegovih saradnika. Kako iz vašeg rakursa, s određene distance, izgleda situacija u BiH, jeste li zabrinuti zbog mogućnosti izbijanja novih sukoba?

-Čini mi se da je procese u BiH najbolje nedavno opisao zagrebački kolega Denis Avdagić koji, parafraziram, kaže kako Dodik već godinama, i s pozicija premijera, i predsjednika entiteta, i člana Predsjedništva BiH pleše oko crvenih linija, a da je posljedica tog plesa stalno pomicanje tih crvenih linija, pa je danas postalo prihvatljivo ponašanje koje je još pred koju godinu bilo nezamislivo.

Oni koji misle da je dovoljno to što se Dodik barem djelimično povuče, nakon što ozbiljno pretjera svojom retorikom, odlukama ili prijetnjama, jednostavno nisu u pravu, jer ovaj sustavno stvara manevarski prostor za disolucijske, centrifugalne procese u BiH, a međunarodna zajednica i euroatlantski saveznici sustavno zanemaruju tu činjenicu. Uspostavljena je neprihvatljiva dinamika i nužno ju je prekinuti.

Problem tolerisanja patogenog ruskog interesa u regiji nije prioritetno vezan uz Bosnu i Hercegovinu, nego uz autoritarni režim u Beogradu, koji je i dalje štićenik euroatlantskih struktura, iako sustavno odbija uskladiti svoje politike sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU. Problem Bosne i Hercegovine je prije svega činjenica da svaki izvana uneseni negativni proces ovdje dodatno ekspanzira. Problem BiH je to što, zbog utiecaja manjeg entiteta, njena evropska i euroatlantska politika ostaje ograničena.

Akteri poput dvojice članova predsjedništva, gospode Željka Komšića i Denisa Bećirovića, zaslužuju poštovanje za svoje politike, na primjer za činjenicu da su ove godine učestvovalovali u radu Krimske platforme i zbog toga putovali u Ukrajinu. Sjajno je sve što su tamo njih dvojica izgovorili, a sve manje od toga bilo bi sramoćenje Bosne i Hercegovine, koja je devedesetih sama bila žrtvom agresije i u otporu toj agresiji se profilirala kao država vrijedna poštovanja. Međutim, to nije dovoljno, jer danas u BiH nije moguće suglasnošću uspostaviti takvu vanjsku i sigurnosnu politiku BiH, koja bi bila na razini vrijednosti što su ih članovi predsjedništva Bećirović i Komšić predstavljali u Kijevu.

Nakon svih prijetnji i podizanja tenzija, je li vrijeme da Schmidt smijeni Dodika?

-Znate da je moje mišljenje kako je Dodik odavno trebao biti sankcioniran zbog svojih politika, kako je taj njegov ples kojim se pomiču crvene linije, odavno trebao biti zaustavljen. Čini mi se da je silno važno da se disolucijski procesi u BiH zaustave što prije. Očito je da Christian Schmidt ne vodi jednaku politiku kao njegov prethodnik, sjajni austrijski diplomata i manjinski aktivista, lider slovenske zajednice u Koruškoj, Valentin Inzko. Inzko je tek na kraju svog mandata posegnuo za Bonskim ovlastima i učinio ono što je vrlo dugo najavljivao, kriminalizovao je veličanje ratnih zločina i negiranje genocida, ali pritom nije jasno definisao sankcioniranje za takva činjenja.

Problem s predstavnicima međunarodne zajednice je uvijek u tome što oni u način odlučivanja u BiH prilagođavaju svojim iskustvima, svojoj „perceptivnoj udešenosti”. Inzko, kao diplomat uvjeren u vrijednosti vladavine prava i pravne sigurnosti, nije u dovoljnoj mjeri akceptirao nefunkcionalnosti središnje države u BiH. Podcijenio je temeljno pravilo vladavine prava, naime da nije ključno to kolika je kazna zapriječena za neko kršenje tog načela, nego da je ključno to je li izvjesno da će kazna za takvo djelu uslijediti ili je vrlo vjerojatno da će kršenje pravnih propisa proći nekažnjeno. Upravo to što su Dodik i njemu slični mogli biti uvjereni da neće osjetiti kaznu za svoja kršenja Ustava i zakona, dovelo je do toga da se njihovo ponašanje dodatno razbahati, a vladavina prava obezvijedi.

Osim toga, iako je formalno nije obvezan stavovima Europske unije, valja biti svjestan da činjenica da su neke od zemalja članica, prije svega Mađarska, izričito protiv sankcioniranja Dodika, bitno smanjuje manevarski prostor Visokom predstavniku Schmidtu. Ipak, čini mi se da, kao što Inzko na kraju svog mandata više nije mogao ne koristiti se Bonskim ovlastima, Schmidt sada više neće moći izbjegavati povući potez koji može izazvati kratkoročne probleme i neugodnosti, ali je dugoročno neizbježan.

U Sudu BiH uskoro počinje sudski proces protiv Milorada Dodika i vd. direktora službenog glasnika RS-a Miloša Lukića. Ukoliko Dodiku prijeti zatvorska kazna do pet godina, ali i zabrana političkog djelovanja u trajanju od 10 godina. Mislite li je moguć Dodikov bijeg iz zemlje, ukoliko dozna negativan ishod presude?

-Ključno je pitanje da Dodik bude isključen s pozicije kreiranja politika u manjem entitetu. On je prije svega ratni profiter, trgovac, „šićardžija”. On će pokušati naći načina i da korumpira, i da izbjegne presudu i da pobjegne od sankcija. Prostor za bijeg mu je ograničen: ostaju mu Rusija, Bjelorusija, Srbija i možda Sjeverna Koreja. Svjestan je da mu ovisnost o volji Aleksandra Vučića nije ugodna opcija, a sve druge su samo neugodnije. Vučiću, pak, on u Srbiji ne treba, kao što mu nisu trebali ni razni Karadžići, Martići… Nije važno kako će biti sankcioniran za svoja krivična dijela protiv suvereniteta BiH, bitno je da se taj proces odvije i da formalna kazna bude izrečena. To bi bila poruka svima za budućnost, tako bi se stvorila ozbiljna zaštita suvereniteta i cjelovitosti BiH. Dodik je po sebi irelevantna osoba i njegova osobna sudbina nikoga neće zanimati.

Dodik uskoro ponovno ide u Moskvu na noge Vladimiru Putinu, je li to znak da se nešto krupno događa u redovima proruskih lidera na Balkanu, Vučića, Milanovića, Orbana…?

-Nešto se događa u Rusiji, koja iduće godine održava predsjedničke izbore. Surovi antidemokrat koji služi kao Putinov glasnogovornik rekao je kako u Kremlju doživljavaju te izbore: kao dosadnu i nepotrebnu administrativnu proceduru.

Očito je da je i zbog tih izbora Putinu potrebno stvarati privid o tome kako Rusija ima saveznike širom svijeta i kako je on i dalje utjicajan svjetski lider. Zato priče o BRICS-u, zato komfabulacije o depolarizaciji svjetske ekonomije, a zato i slavljenje savezništava sa svjetskim besprizornima – Kimom i Lukašenkom. Zato je vjerovatno i to da će u vrijeme boravka u Kini Putin primiti autoritarnog vladara Srbije. Naravno, Srbija i Dodikova satrapija imaju važnu ulogu u izazivanju nestabilnosti na rubu Evropske unije, pa otud i dodatni fokus Kremlja na dvojicu zapravo beznačajnih lokalnih vođa.

Orban je jedini pouzdani saveznik u Evropskoj uniji, trenutno jedini lider koji državne politike oblikuje u skladu s ruskim interesima i u skladu s tim interesima blokira uspostavljanje suglasnosti o zajedničkim europskim politikama. Tek će se vidjeti kako će ova epizoda završiti za premijera Orbana, koji je u nešto više od deset godina doživio nevjerojatnu političku tranformaciju, od desnog liberala, preko konzervativca do autoritarnog populista koji slijedi putinovski obrazac kvazisuverenizma i suprotstavlja se „globalistima” i onima koji Europsku uniju vide kao zajednicu zasnovanu na skupnim vrijednostima: trajnom miru, nepromjenjivosti granica, građanskim i ekonomskim slobodama i vladavini prava.

MILANOVIĆ, TRAGIČAN LIK

U usporedbi s Dodikom, Vučićem i Orbanom, Milanović je tragičan lik. On nije tek „korisna budala”, u njega i njegov izbor Rusija je investirala, ali s pozicije aktera koji nema nikakav utjicaj niti na hrvatske, niti na evropske javne politike, od njega se očekuje samo da stvara nestabilnost i „legitimira” retoriku totalitarnog vladara iz Kremlja i njegova režima. Od Milanovića nisu potrebne druge usluge i on nema tretman ravnopravan trojcu o kojem govorite, on je ipak u odnosu na njih u Kremlju doživljen kao drugoligaš, angažiran i agilan, ali nemoćan i nesposoban.

Nakon punih 27 godina apsolutne vladavine na svim razinama SDA je u opoziciji. Ono što se upravo događa je osipanje i izlazak visokopozicioniranih kadrova iz Čovićevog HDZ-a iz kojeg su u posljednjih mjesec dana istupili političari na važnim pozicijama u vlasti. Gledamo li nakon Bakira Izetbegovića i posljednje godine apsolutističke vladavine Dragana Čovića u hrvatskom političkom korpusu?

-Analitičari koji poznaju odnose u političkom tijelu Hrvata u BiH najavljivali su takav razvoj odnosa, dakle postepenu „pluralizaciju” u tom tijelu, odmah nakon formiranja novih institucija vlasti u BiH. Nekima se tada činilo da je Čovićev uticaj ekspanzirao, da je on postao jedina „sveta krava” u BiH, ali se pokazala tačnim procjena da je time što je bio prisiljen na saradnju s konkurentskim strankama, koje doduše jesu unutar njegova „soc-saveza”, HNS-a, napravljen iskorak koji će voditi prema pluralizaciji hrvatskog političkog tijela u BiH. Vjerovatno je to raslojavanje počelo, vjerovatno je to uvod u novi politički pluralizam.

Vučić i Milanović nisu optimistični po pitanju pristupanja zemalja zapadnog Balkana Europskoj uniji. Je li realan optimizam bh. političara koji se nadaju pristupanju EU do 2030. godine?

-Evropska integracija zasniva se na zaslugama država u pristupnom procesu. Vučić je s pravom pesimističan, jer vjerovatno zna da niti želi, niti može, činiti bilo što ozbiljno u tome da njegova država zadovolji kriterije za članstvo. Pregovori Srbije s EU ne stoje samo zbog karaktera njegova režima, iako je tačno da upravo taj karakter režima generiše goleme probleme. Oni ne stoje niti zbog (ne)rješavanja odnosa s Kosovom, nego zbog nedostatka kapaciteta i volje da Srbija u svoj sistem unese zajedničku evropsku pravnu stečevinu (acquis communautaire).

Nema vladavine prava, nema zaštite ljudskih prava, nema ograničavanja korupcije, nema ničega što se očekuje od države u procesu pristupanja. Uočljivo je da Ukrajina, uporedno s odbranom od ruske agresije, nastoji usklađivati svoj sistem s evropskim, da se trudi svoju zemlju učiniti kompatibilnom s članicama EU. Zato je i više naklonosti integraciji Ukrajine u EU, nego onima što ih Milanović i Vučić označavaju kao sirotinju s Balkana.

Milanovićev stav je posve irelevantan, jer on, osim što formalno supredsjeda procesu Brdo Brijuni, nema nikakvog uticaja niti na hrvatske niti na evropske javne politike, pa tako niti na politiku proširenja EU. Što se tiče političara iz BiH, važno bi bilo da njihov optimizam bude povezan s činjenjem, s reformama i jačanjem jedinstvene, suverene, održive i funkcionalne bosansko-hercegovačke države.