Srđana, koji je takođe bio pripadnik Vojske Republike Srpske pretukla su četvorica vojnika iste armije.
Srđanov otac Rade ističe da je Srđan umro „obavljajući ljudsku dužnost“.Tu poruku je i napisao na smrtovnici svog dvadesetšestogodišnjeg sina.
Trebinjac Alen Glavović izbjegao je tokom rata u Švedsku, oženjen je i ima dvoje djece.
Svake godine posjećuje Trebinje, Srđanovog oca i grob.
„Srđan je dao život spasavajući mene i dužan sam do kraja života da dolazim na njegov grob. Nadam se da će to nastaviti i moja djeca. Ja sam mu zahvalan, ali i tužan jer je on morao dati život za mene. Morao je umrijeti da bih ja živio“, rekao je Glavović prošle godine na Srđanovom grobu.
Vojni sud u Trebinju je 1994. Savu Redžu, Dragana Ukropinu, braću Simu i Milenka Kovača zbog „učestvovanja u tuči sa smrtnim ishodom“ osudio na 28 mjeseci zatvora. Savo Redžo je brzo nakon presude poginuo na ratištu. Skoro pa svakodnevno, otac Rade u Trebinju sreće jednog od ubica njegovog sina. Bio je to kolega Srđanove majke.
O Srđanu Aleksiću pisali su brojni regionalni i svjetski mediji, snimani filmovi, nazivane ulice, bulevari i trgovi: u Beogradu, Pančevu, Sarajevu, Novom Sadu, Novom Pazaru, Podgorici.
Tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić, odlikovao je pokojnog Aleksića zlatnom medaljom „Miloš Obilić“ za pokazanu hrabrost i djelo posebnog junaštva.
„Ordenom časti Republike Srpske sa zlatnim zracima“, 9. januara 2013. godine, odlikovao ga je i tadašnji predsjednik RS Milorad Dodik.
U čast Srđanu Aleksiću u BiH je ustanovljena i novinarska nagrada za profesionalno izvještavanje o marginalizovanim i ranjivim grupama, a dodijeljena mu je Povelja Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH.
Srđan u svom Trebinju nema ni spomen ploču ni ulicu.
Preporučeno
Ima samo rodnu kuću i grob.