“Tito je jedna od najzanimljivijih istorijskih ličnosti 20. vijeka”, kaže njemačka istoričarka Mari-Žanin Čalić obrazlažući čemu danas, 40 godina poslije njegove smrti, pisati o osnivaču socijalističke Jugoslavije Josipu Brozu Titu.

“On je proizvod te epohe ekstrema, ekstremnih ideologija, ekstremnog nasilja, ali i ekstremnih predstava o tome kako je moguće oblikovati društvo u skladu s komunističkim modelom. On je socijalizovan u epohi koja je bila opsjednuta revolucijom”, dodala je ona.

Poslije Prvog svjetskog rata, koji je koštao života milione ljudi, u kojem su čitave zemlje bile opustošene i koji je doveo do raspada carstava, Tito je spadao među one koji su bili uvjereni u mogućnost izgradnje jednog novog svijeta i jednog novog, miroljubivog i pravednog društva – socijalizma. Kao primjer za to je vidio Sovjertski Savez.

No on je bio osoba koja ne paše u šemu velikih diktatora poput Hitlera ili Staljina.

“U Jugoslaviji nije bilo masovnih čistki unutar komunističke partije, nije bilo genocida, Jugoslavija nije vodila napadački rat. To nije bila diktatura”, napominje njemačka istoričarka.

Iznad ideoloških tabora

Naravno, Tito nije bio ni demokrata zapadnog kova.

“Neposredno poslije rata Tito je htio da u Jugoslaviji uvede staljinistički model. Postojala je samo jedna ideologija, stvoren je jednopartijski sistem, mediji su bili pod kontrolom, djelovala je teroristička tajna policija, bilo je političkih ubistava. Ali i tada je Partija više pokušavala da ljude uvjeri nego što im je silom nešto nametala. Kolektivizacija nije sprovođena brutalno kao u Sovjetskom Savezu, a kasnije je i revidirana. Onda je došlo do liberalizacije, najprije partije, potom države. Postojala je izvjesna sloboda medija i pluralizam mišljenja. I naravno sloboda putovanja kao nigdje u Istočnom bloku. No svakako, jugoslavenski sistem nije bio demokratski u zapadnom smislu”, navela je Čalić.

Ali kada se vidi koliki je ugled uživao kada je umro, vidi se, dodaje ona, da je on stajao iznad ideoloških tabora.

“Na sahranu su mu došli brojni svjetski državnici, bilo je tu i demokratski izabranih predsjednika država i vlada i diktatora i kraljeva”, naglašava Čalić.

Politika i glamur

Za života, Tito je bio vrlo popularan u zemlji. Po mišljenju Čalić to se prije svega može objasniti time što je zadovoljavao sasvim različite potrebe ljudi.

“Tu je gotovo za svakoga bilo nešto što ga je ili emocionalno doticalo, čemu se mogao diviti ili naprosto što je racionalno i intelektualno smatrao dobrim. Tito je imao ulogu partizanskog maršala i osnivača države, oca Jugoslavije. Kasnije, s modernizacijom zemlje, došle su i druge uloge, prije svega ona u cijelom svijetu poštovanog državnika koji nosi poruku mira, što je naravno propagandistički bilo jako korišćeno”, kazala je Čalić.

No Tito se i rado okruživao luksuzom, glamurom, volio je skupe automobile i rado se družio s umjetnicima, književnicima, glumcima, često i iz inostranstva, poput Sofije Loren ili Ričarda Bartona.

“To mu je davalo auru slavne osobe, i mnogi su i sami rado bili tu u blizini, ili su se s time mogli identifikovati. Tito je dakle imao te različite uloge, nikada samo jednu, i one su se odlično nadopunjavale. To je sigurno doprinijelo njegovoj velikoj popularnosti koja je djelimično bila inscenirana, ali svakako ne u potpunosti”,  kaže Čalić.

Nakon Tita – raspad

U socijalističkoj Jugoslaviji se sve vrtjelo oko Tita. Iako nije bio diktator, on je vladao autokratski i na kraju je donosio sve ključne odluke.

“Tito je bio uvjereni protivnik višestranačkog sistema. On je smatrao da Jugoslavija kao višenacionalna država može preživjeti samo uz pomoć jedne jedinstvene političke snage, komunističke partije. Njen zadatak je bio očuvanje jedinstva zemlje. Zato se suprotstavljao svim drugim snagama koje su imale političke ambicije, bilo da se radilo o studentskom pokretu 1968, o filozofima Praxis-grupe i drugim intelektualcima koji su zahtijevali više pluralizma, o Hrvatskom proljeću ili sukobu sa liberalima u Srbiji. Tito je bio uvjeren da bi to vodilo do etabliranja nacionalističkih snaga u pojedinim republikama i na kraju do raspada Jugoslavije. Gledano iz današnje perspektive, čini se da ta njegova procjena i nije baš bila pogrešna”, kaže Čalić.

No, s druge strane se treba zapitati, da li se zemljom moglo tako vladati na duge staze? Očigledno nije.

“Jugoslavija se nakon Drugog svjetskog rata razvila u modernu državu. Nastali su novi slojevi, takoreći socijalističko građanstvo, u društvu se etablirao veliki broj intelektualaca. Oni nisu mogli da budu vječno pasivizovni uz pomoć ideologije o zemlji radnika i seljaka, jednostranačkog sistema i kontrole medija. Već 1970-ih godina je taj model bio potrošen”, naglašava njemačka istoričarka.

Ona kaže da je Tito to i sam uvidio, pa je uvođenjem kolektivnog predsjedništva pokušao riješiti pitanje vođstva poslije svoje smrti. No pokazalo se, pogotovo poslije njegove smrti (4. maja 1980), da su problemi postali već toliko veliki, da usklađivanje različitih interesa, koji su i objektivno postojali, više nije moguće – odnosno da ne postoji politička volja za tim. „Tu se poklopilo više stvari i nije problem bio samo u nedostatku jake integrativne ličnosti.”

Nezaustavljiva dinamika

Došlo je do duboke privredne krize koja je postala kriza sistema i cijele države.

“Socioekonomske razlike u zemlji su se poslije Drugog svjetskog rata povećale, a ne smanijle. U Sloveniji su ljudi 1945. bili po glavi stanovnika tri puta bogatiji od onih na Kosovu. A u 1980-im godinama je ta razlika porasla na devet puta. To znači da se i razlika u interesima povećala. Recimo slovenačka privreda, koja je funkcionisala gotovo kao privreda u Austriji, imala je druge potrebe od prvenstveno agrarno orijentisane privrede Kosova i velikog dijela Bosne. Tu je država imala sasvim drugu ulogu. A potreba da se nešto mijenja, da se otvaraju nova radna mjesta, je realno postojala – i to je bilo sasvim nezavisno o toga da li su na vlasti komunisti ili neki zapadni demokratski liberalni sistem”,  kaže njemačka istoričarka.

Njen zaključak: „U istoriji načelno ne postoje nužnosti. Uvijek postoji neka alternativa, postoje različite mogućnosti. No ja ipak mislim da su okolnosti za Jugoslaviju u sedamdesetim i osamdesetim godinama bile vrlo teške i da je tu preživljavanje takve države postalo malo vjerovatno. Socijalizam se raspadao u cijelom istočnom bloku. A više nije postojalo ni vezivno tkivo ideologije bratstva i jedinstva, isto kao ni jedinstvo partije. Istovremeno politička vođstva u republikama više ili nisu vjerovala u kompromis, ili ga nisu ni željela. Mislim da je tih 1980-ih godina nastala jedna dinamika koju, da je bio živ, ni Tito više ne bi mogao tek tako da zaustavi ili da joj promijeni tok.”

Tito među nama

Ni deset godina od njegove smrti Jugoslavija se raspala kao kuća od karata. No to nije moralo završiti u krvavom ratu, smatra Čalić.

“Ja sam duboko uverena da je to moglo biti riješeno drugačije, bez tog strašnog rata. Jugoslavija je jako dugo živjela u miru, a problemi koji su se javljali nisu bili u međuljudskim odnosima. To su pokazala i sociološka istraživanja još u 1980-im godinamna. Ljudi nisu imali problema sa svojim susjedima, bez obzira koje nacionalnosti ili vjere oni bili. Ali bilo je političkih sporova koji su proizlazili iz različitih interesa, prije svega socijalnih i ekonomskih. A njih je bilo sve teže uskladiti”, dodala je ona.

Danas, 40 godina od njegove smrti, i dalje se lome koplja oko toga da li je Tito bio diktator i oličenje zla, ili heroj antifašističke borbe, vizionar i najsvjetlija zvijezda cijelog regiona. Po mišljenju Mari-Žanin Čalić, to je zatošto je Titopostao metafora za probleme današnjice.

“Tu se manje radi o tome kakav je Tito zaista bio, koje su bile njegove zasluge a što su bile greške ili za koje je zločine odgovoran. U osnovi se uvijek radi o raspravama o sadašnjosti, o današnjem društvu. To je pitanje identiteta: Ko smo mi? Kako želimo da živimo”,  navela je ona.

Uz to dolazi frustracija sadašnjom situacijom, smatra Čalić.

“Mnogi ljudi imaju osjećaj da danas lošije žive. I onda se prošlost idealizuje. “Zlatne šezdesete”, kada su ljudi bez problema mogli studirati, kada je bilo dovoljno radnih mjesta, a Jugoslavija uživala veliki ugled u svijetu, upoređuju se sa sadašnjom situacijom u kojoj sve ove zemlje nemaju ugled, gdje je prosječni prihod za dvije trećine manji od prosjeka EU, gdje je nezaposlenost velika a mladi, kvalifikovani ljudi napuštaju zemlju. I onda se mnogo toga projektuje na prošlost – na jedan ili drugi način”,  kaže njemačka istoričarka Mari-Žanin Čalić u razgovoru za Dojče Vele.

Mari-Žanin Čalićje njemačka istoričarka koja predaje Istoriju istočne i jugoistočne Evrope na Univerzitetu Ludvig Maksimilijan u Minhenu. Autorka je knjige Istorija Jugoslavije u 20. vijeku. Radila je i kao politička savjetnica specijalnog izaslanika UN za nekadašnju Jugoslaviju i kao vještakinja Haškog tribunala. Knjiga „Tito – večni partizan” objavljena je u septembrru 2020. na nemačkom jeziku, u izdanju C.H.Beck.