Bakterijska infekcija melioidoza podmuklo je oboljenje od kojeg u svijetu svake godine stradaju hiljade ljudi. Naučnici upozoravaju da bi klimatske promjene mogle da dovedu do širenja ove bolesti po čitavom svijetu, a jedan ljekar naročito se posvetio podizanju svijesti o melioidozi.

Svakog jutra, 56-godišnji Prasart Songsorn ustajao je prije zore i odlazio na rad u polja pirinča, prije nego što jako tropsko sunce i sparina učine fizički napor skoro nemogućim.

Ovaj farmer, koji je cijeli svoj život proveo na svom imanju u sjeveroistočnom Tajlandu, radio je u blatu, bosih nogu. S obzirom na to da gumene čizme zadržavaju toplotu i vlagu, Songsorn nije hteo dodatno da pogoršava svoje muke.

Iako mu je u četrdesetim dijagnostikovan dijabetes, Songsorn je izgledao zdravo i nije bilo dana da propusti rad u polju. Kada su se u junu prošle godine pojavile poteškoće sa disanjem i visoka temperatura, pokušao je na nogama da dočeka ozdravljenje.

Ali Songsorn u jednom trenutku više nije mogao da stoji, pa se zaputio u lokalnu bolnicu, gdje mu je dijagnostikovana bolest bubrega, kao posljedica neliječenog dijabetesa. Njegovo stanje je u tom trenutku bilo toliko loše da je hitno prebačen na liječenje u grad Ubon Račatani, udaljen skoro dva sata vožnje.

Songsornova mlađa sestra Aron sumnjala je u dijagnozu.

“Ako ne može da diše, kako to da ima probleme sa bubrezima?”, pitala se.

Ipak, Aron je vjerovala u to da će, ukoliko je riječ o pogrešnoj dijagnozi, iskusniji ljekari uskoro otkriti šta nije u redu.

Međutim, to se nije dogodilo. Nakon što se mučio više od nedelju dana, Songsorn je preminuo.

Ono što Aron u to vrijeme nije znala jeste da je njen brat ima bakterijsku infekciju zvanu melioidoza. U pitanju je oboljenje koje uzrokuje gram negativna bakterija Burkholderia pseudomallei, koja se najčešće javlja u tropskim područjima. Riječ je o bakteriji koja živi u zemlji i vodi, i koja se, kad padne kiša, podiže u vazduh u vidu aerosola, što znači da do infekcije može da dođe udisanjem.

Uprkos tome što je melioidoza jedan od vodećih uzroka zapaljenja pluća u Tajlandu, i što su, ispostaviće se kasnije, infekcije ovom bakterijom česte, mnogi stanovnici te zemlje nisu ni čuli za nju.

“Tek kada je Songsorn umro, dobili smo brošuru o mjerama zaštite protiv ove bakterije”, rekao je njihov brat Sompurn.

“Melioidoza se toliko zanemaruje da je čak nema na spisku najzanemarivanijih tropskih bolesti Svjetske zdravstvene organizacije”, kaže doktor Direk Limaturotsakul, koji se od 2002. godine bavi istraživanjem ove bolesti.

Simptomi mogu drastično da variraju, čime se najčešće maskira pravo stanje. Zbog povišene temperature koju uzrokuje, bola u mišićima, apscesa i kašlja, doktor Direk naziva melioidozu “velikim imitatorom”. Primjera radi, ista bakterija kod jednog pacijenta može da prouzrokuje upalu pluća, kod drugog sepsu, a kod trećeg apsces u laktu.

Dijagnozu je teško postaviti jer ispitivanja, ako se uopšte posumnja na takvu vrstu infekcije, traju duže od nedelju dana, a pacijenti poput Songsorna najčešće nemaju toliko vremena.

Dijagnostikovanje melioidoze uključuje uzgajanje bakterije iz apscesa, urina, pljuvačke, krvi ili bilo kog drugog mjesta na kojem bi, prema procjeni ljekara, mogla da se nađe bolest.

Tretman je prilično dug, uključuje dvije do četiri nedelje primanja antibiotika ceftazidum intravenoznim putem, i tri do pet mjeseci oralnog uzimanja antibiotika.

Bakteriju je prvi put otkrio britanski hirurg Alfred Vitmor, koji je 1910. godine, radeći u Mjanmaru, primjetio da u toj zemlji umire neobično veliki broj mladih ljudi. Zajedničko im je bilo to što su imali visoku tjelesnu temperaturu, što su bli neuhranjeni, i što su na svojim tijelima imali tragove uboda od injekcija opijuma.

Vitmor je u prvi mah pomislio da je uzrok bolesti opijum, ali brzina kojom su mladići umirali i pojava apscesa daleko od mjesta u koja su ubrizgavane injekcije natjerali su ga da još jednom razmisli o tom problemu.

Vitmor je odlučio da sprovede analizu, koja je pokazala prisustvo bakterije. Ona je u to vrijeme nazvana Bacillus pseudomallei, a ljekari su ubrzo shvatili da je bez antibiotika malo šta moglo da se uradi. Što bi se prije počelo sa tretmanom, izgledi za preživljavanje bi se više povećavali, ali brzi tretman nije bila garancija da će pacijent preživjeti. Nikome ni danas nije jasno zašto je situacija skoro ista 80 godina kasnije.