Mohamed al Darbi cijepa karton za vatru. Njegova majka peče lepinje na improvizovanoj peći. „Pečemo hljeb i jedemo ga sa začinima. Ništa drugo nemamo.“
Ipak, danas barem imaju brašna za lepinju. Kuća te porodice na zapadu grada Gaze na prvi pogled djeluje netaknuto.Snimak koji je obišao svijet
Prije mjesec dana dvanaestogodišnji Mohamed postao je poznat zahvaljujući jednom video-snimku. O njemu su izvještavali svjetski mediji. Vratio se praznih ruku iz centra za distribuciju pomoći. Kada ga je novinar upitao kako mu je, Mohamed je pred kamerom počeo da jede pijesak.
„Dobio sam malo brašna, ali su mi ga lopovi oteli. Mnogo sam plakao, jer nismo imali ni brašna, ni hrane.“
Glad, očaj, iscrpljenost. Mohamed je bolestan. Ljekari su morali da mu odstrane dio pluća. Gleda ozbiljno svojim velikim smeđim očima i priča da gotovo uopšte nema hrane koja može da se kupi. Kilogram paradajza košta (preračunato) oko 25 eura.
Suviše malo pomoći, loša distribucija
U Pojas Gaze i dalje stiže suviše malo pomoći. Ono što stigne, ne distribuira se koordinirano. Na snimcima se vidi da sve više naoružanih porodičnih klanova preuzima kamione.
Fondacija za Gazu, koju podržavaju Izrael i SAD, dijeli pakete pomoći samo na jugu i u centralnom dijelu regiona. Centri za distribuciju otvoreni su samo povremeno.
Očevici izvještavaju da izraelska vojska IDF gotovo svakodnevno puca na ljude koji traže pomoć. Vojne službe na te optužbe uglavnom ne reaguju.
Potraga za hranom kao svakodnevni zadatak
Na sjeveru, gdje živi Mohamed, postoje manji distributivni punktovi lokalnih organizacija. Potraga za hranom i vodom određuje svakodnevicu tog dvanaestogodišnjaka. U razgovoru s timom njemačkih novinara iz studija u Tel Avivu on gotovo uopšte ne priča o nečemu drugom. Već 21 mjesec nije išao u školu.
„Prvo gledamo da li je otvorena narodna kuhinja. Kad se probudim donesem vodu s cisterne. Onda idem s loncem do narodne kuhinje. Ponekad donesem hranu, ponekad ne. Onda se igram s prijateljima, odmaram se i spavam. A sjutra sve ispočetka“, priča Mohamed.
„Želim da se sve smiri“
Mohamedov otac, Munzir al Darbi, ima slomljenu nogu. Zato je Mohamed morao da ide konvoja kamiona kako bi dobio nešto od pomoći.
Al Darbi kaže da, naravno, želi svom sinu da bude srećan u životu, da se rat završi, da djeca ponovo mogu u školu.
„Da mogu da uče, igraju se, imaju srećan život, kao prije rata. Želim da se sve smiri i da nam opet dođu hrana, brašno i voda“, dodaje.
U Gazi su mnogi nadaju primirju, ali se istovremeno boje da ono neće zaista da bude i kraj rata.
Mohamed ne gubi nadu: „Bio bih veoma srećan, jer bih tada mogao da dobijem hranu iz narodne kuhinje i vodu. Mogao bih da se igram i da idem gdje god želim, jer ne bih morao da se bojim da ću da budem ubijen.“
Preporučeno
Za primirje već ima planove. Želi da ide kod ljekara i da dobije ljekove. I naravno: da jede i da pije.
Video