Od najmoćnije žene u državi do života u egzilu – tako bi se ukratko mogao opisati životni i politički put Mire Marković, supruge nekadašnjeg predsjednika Srbije i Jugoslavije Slobodana Miloševića. 

Mirjana Maković, koja je danas preminula u Rusiji, u ekskluzivnoj ispovijesti za Kurir, koju je dala u februaru 2018. godine, govorila je o svom životu, i odnosu sa Slobodanom Miloševićem.

“Slobodana i mene mrze oni koji su nam se najviše ulizivali”, rekla je tada Mira Marković.

“Dugo sam mislila da mi sve nedostaje. Moja zemlja, ljudi, razgovori, moja kuća, mirisi, zvuci, sunce, nebo, cvijeće, ptice, muzika… Sada, već neko vrijeme, mislim da mi ne nedostaje ništa. Neke koje tamo volim povremeno viđam ovdje. Da je moja Marija u Srbiji, nedostajala bi mi ona. Samo ona. Samo ona”, rekla je za Kurir.

Ona je tada demantovala sve tvrdnje da je njena porodicu profitirala devedesetih, da su zgrnuli milione, zlato, i imali tajne bankarske račune po svijetu…

Cijelog života smo živjeli od naših plata. Kasnije i od prihoda od mojih knjiga i drugih tekstova. Ti vanredni prihodi su otišli na kuću u Požarevcu, popravku kuće u Tolstojevoj, koja je bila oštećena za vrijeme bombardovanja vojnih objekata u Topčideru, i sve ostalo na Hag. Najveći dio prve faze suđenja – tužbu – finansirala sam ja. Slobodan i ja nismo imali nikakve nelegalne prihode, niti smo vlasnici bilo kakvih vrijednosti osim ovih koje sam navela. Ko misli da smo bili bogati i da sad ja od tog bogatstva živim – projektuje sebe. Vjerovatno bi na našem mjestu to bili i ne mogu da vjeruju da to mi nismo bili. Ali, eto, nismo”, rekla je Marković.

Ona je navela i da je nakon 5. oktobra 2000. i gubitka vlasti niko nije razočarao, i da je nije zaboljelo kad su je prijatelji, kako je jednom rekla „ekspresno zaboravili posle 5. oktobra. To zaboravljanje je, u stvari, kukavičluk. A kukavičluk nekadašnjih drugova, koji su to prestali da budu 24. septembra 2000. godine, kada su saopšteni izborni rezultati, ne boli me. Zašto bi me bolio tuđi kukavičluk? Neka boli njihove potomke, ako im u međuvremenu kukavičluk ne bude prikazan kao nužna i poštena pragmatičnost.

Na pitanje o atentatima na političke protivnike i neistomišljenike, rekla je da su ubistva tih godina dio politike rušenja Slobodana Miloševića, što je u svojim memoarima Medlin Olbrajt navela kao jedan od krupnih ciljeva američke vlade.

“U primjenu te politike spadala je i svaka politička i moralna kompromitacija Miloševića, pa i optužba za ubistva neistomišljenika. Ona je u tim memoarima navela da je politiku rušenja Miloševića sprovodila pomoću opozicije u Srbiji. Tako su i ta ubistva spadala u nadležnost te saradnje. Neka od tih ubistava, međutim, nisu bila političke prirode. Bili su finansijski obračuni, odnosno nalazili su se u zoni običnog kriminala”, rekla je tada Marković.

Izvor: Kurir.rs