Jelica Dabović, rođena sestra proslavljenih košarkašica Ane i Milice Dabović, napisala je knjigu “Tajna jednog osmjeha”, u kojoj je detaljno opisala stravično zlostavljanje u svojoj porodici. Naime, nju i njene sestre, kao i brata Milana zlostavljao je otac, a majka se nikada nije suprotstavila tome.

U ekskluzivnom razgovoru za Kurir, Jelica govori o krvničkom premlaćivanju kome je pribjegavao njihov otac Milan i za najmanju sitnicu, a posle koga je ostajala krv po zidovima, do apsolutnog odsustva bilo kakve reakcije njihove majke Nevenke da zaštiti svoje četvoro djece.

“Svaki put kada je Milica kazala na televiziji da je otac zaslužan za to što su ona i sestra uspješne košarkašice, meni kao da je neko iščupao dio duše. Otac je nas četvoro zlostavljao i fizički i psihički. Dobijali smo nezamislive batine, lupao nam je glavu u zid, a često je umio da digne ruku na nas i u javnosti. Danas nas vrijeđa i nipodaštava i tvrdi da nikada na nas nije digao ni prst. Ova knjiga je moj način da se izborim sa svim što sam preživjela i da konačno dobijem odgovore od oca zašto je to radio“, kaže na početku razgovora Jelica Dabović.

Ona navodi da ih je otac često tukao, da su imali teške fizičke povrede, ali da ih roditelji nisu vodili kod ljekara, već je sve ostajalo u krugu porodice.

“Sjećam se da sam imala oko četiri godine i da me je prebio kao vola nekim plastičnim češljem jer sam zaplakala kada sam vidjela da sam raskrvarila nogu. I Milicu je prebio u istom tom uzrastu. Kada je imala četiri godine, dobila je stravične batine jer nije znala tečno da izgovori 16. februar 1982“, kaže Dabovićeva i dodaje:

“Sa 16 godina sam se ozbiljno bavila košarkom i pred jedan trening mi je rekao da donesem osam lopti, u nekoj mreži, od kuće u salu, i ja sam umjesto osam donijela devet. Krvnički me je pretukao, lupao mi je glavu u zid. Tako izranjavane, krvave glave, sa čvorugama, morala sam da izađem i odradim trening. Meni i Milici je više puta lupao glavu u zid. Mene je otac šamarao pred 500 ljudi” kaže Jelica Dabović, kao i da su Milica i ona izvukle najdeblji kraj.

Zlostavljao je i brata, dok je Ana malo toga preživela.

“I bratovo iskustvo je jezivo, on se jadničak borio s tim kako je znao” kaže ona.

Majka, navodi, nikad nije učinila ništa da ih zaštiti, a i sama je često bila žrtva očevog prebijanja.

“Mi djeca smo imali teške fizičke povrede i majka nije učinila ništa da nas zaštiti, da to spriječi. Nikad se nije suprotstavila ocu i ona je bila zlostavljana cio život. Mnogo puta sam je pitala zašto ništa nije učinila, ali nisam dobila odgovor. Dok smo bili mali, pričala je da će da ga ostavi čim porastemo, da ga trpi samo zbog nas, a evo još uvijek žive zajedno – 45 godina. U kontaktu smo svi s roditeljima, ali tu vlada veliko nerazumijevanje, nismo bliski. Svi smo otišli od kuće čim nam se ukazala prilika“, ispričala je Dabovićeva.