U zagrebačkoj bolnici Dubrava u subotu u 9 sati ujutro, nakon duže i teške bolesti umro je poznati hrvatski političar i profesor dr. Zdravko Tomac.

Rođen u Garčinu 1937. godine, kao mladić je postao vatreni ljevičar.

U srednjoj školi oduševljava se Marksom i Ničeom te postaje ateista i komunista, no nakon saobraćajne nesreće u srednjoj školi – u kojoj je iskusio kliničku smrt – počinje sumnjati u svijet bez Boga.

Tada sam doživio neke mistične događaje koji su u meni otvorili potpuno nove vidike – rekao je jednom, pa objasnio:

“Mistično sam spoznao da postoji nešto izvan ovoga svijeta, ali taj mistični događaj još nije bilo moje obraćenje, do kojega je došlo u katedrali Notre Dame u Parisu, kad mi je umro otac”.

Kao deklarisani ateista, ta je mistična iskustva sebi objašnjavao kao halucinacije. S vremenom su se ti mistični događaji vraćali. Nikome o tome nije govorio, ali nakon očeve smrti, jednom je prilikom u crkvi Notre Dame u Parizu doživio obraćenje. O tome je govorio u opširnom intervjuu Slobodnoj Dalmaciji.

“Bio sam uvjeren da Bog, Isus postoji i da mi se dogodila milost. Iskreno sam postao vjernik”, rekao je dr. Tomac.

Od tada počinje čitati drugu literaturu – Bibliju, Katekizam Katoličke crkve, djela sv. Augustina… Čak i kao naučnik dolazi do spoznaja da nauka ne osporava mogućnost postojanja Boga, rekao je za isti list, prenosi 24 sata.

I u odnosu prema religiji, i u odnosu prema politici, u životu je opisao puni krug. Bio je blizak saradnik Jakova Blaževića, predsjednika SR Hrvatske, predavao u političkoj školi u Kumrovcu, navodno učestvovao u pisanju Blaževićeve autobiografske knjige “Kako sam tražio crvenu nit”.

Sedamdesetih je učestvovao u pisanju polukonfederalnog jugoslovenskog ustava, koji je omogućio legalno osamostaljenje Hrvatske i drugih republika. Početkom devedesetih bio je desna ruka Ivice Račana u SDP-u, gdje su obojica slično promišljala budućnost.

“Otkrit ću vam jednu tajnu”, rekao je je novinarima, deceniju nakon prvih višestranačkih izbora 1990. godine:

“Negdje u 4 sata po noći, u našim prostorijama posljednji smo ostali Račan i ja. Kada smo saznali rezultate izbora, nazdravili smo HDZ-u i rekli jedan drugome: dobro je, otvorili smo prostor da se stvori hrvatska država…”

“Postupno sam shvatao prevaru komunizma i počeo sam se mijenjati. Tek u poznijoj životnoj dobi napustio sam lažne zvijezde vodilje i pronašao sam istinsku zvijezdu vodilju u Isusu Hristu. Shvatio sam da je ljubav prema Bogu pretpostavka za ostvarivanje ljubavi čovjeka prema čovjeku. Međutim, smatram da Bog čovjeku daje slobodu i odgovornost. Čovjek ima mogućnost izbora i dobra i zla”, rekao je u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju.

Tomac je bio jedan od glavnih mentora Milana Bandića.

“Javio mi se kao moj bivši student i tada počinjemo saradnju. U godinama koje su slijedile došlo je do velikih previranja, borbe protiv Miloševića i Milan je, kao politički radnik, pokazao da je spreman boriti se za hrvatske nacionalne interese i za hrvatsku lijevu socijaldemokratsku stranku. Bilo mu je jasno da će Jugoslavija nestati i da Hrvatskoj treba i lijeva noga, ne samo desna…”, rekao je.

Nakon razlaza sa socijaldemokratima (nakon 2000.) Tomac je konačno prešao na pozicije suverenizma, ostajući na njima do kraja života: u zadnjem političkom obraćanju života podržao je Kolindu Grabar Kitarović.

I sam je bio predsjednički kandidat (na izborima 1997. kandidovao se protiv Franje Tuđmana i osvojio dojmljivih, ali nedovoljnih 458.172 glasa, odnosno 21 posto.

Zdravko Tomac za vrijeme Domovinskog rata bio je potpredsjednik Vlade demokratskog jedinstva (1991.-1992.)

Kao čovjek bio je komunikativan i skroman, uvijek raspoložen za razgovor, a nikada mu – uprkos dugoj političkoj karijeri – niko nije zamjerio bogaćenje, nepoštenje ili korupciju, piše 24 sata.