Osnovni stub međunarodnog sistema poslije Drugog svjetskog rata jeste zabrana upotrebe sile protiv suverenih država, osim u slučaju samoodbrane ili uz mandat Ujedinjenih nacija. Kada jedna globalna sila unilateralno interveniše, hapsi aktuelnog šefa države i vojno djeluje na teritoriji druge zemlje, šalje se poruka da pravila nisu univerzalna, već selektivna.

Takav presedan ne mora odmah da proizvede nove ratove, ali dugoročno slabi normativnu snagu međunarodnog prava. Svijet se time pomjera iz sistema pravila ka sistemu moći, gdje jači nameću tumačenje zakona u skladu sa sopstvenim interesima.

KINA I TAJVAN: RETORIČKO ORUŽJE, ALI NE I OKIDAČ?

U Pekingu se američka akcija u Venecueli prije svega posmatra kao političko i propagandno oružje. Kina već godinama optužuje Sjedinjene Države za dvostruke standarde – podršku suverenitetu samo kada to odgovara njihovim interesima. Slučaj Venecuele dodatno hrani taj narativ.

Međutim, tvrdnja da ovaj potez automatski otvara vrata kineskoj vojnoj akciji protiv Tajvana bila bi pojednostavljenje. Odluka o Tajvanu zavisi od unutrašnje kineske stabilnosti, odnosa snaga u regionu, vojne spremnosti i procjene rizika od direktnog sukoba sa SAD. Venecuela ne mijenja te faktore.

Povezani članci

Svijet

VIDEO: Maduro smješten u ozloglašeni zatvor u Bruklinu, najmanje 40 poginulih u vojnoj akciji SAD u Venecueli

Svijet

SAD izvele vazdušne udare na Venecuelu, pripadnici Delta Forcea zarobili Madura, sudiće mu u Americi

Svijet

Ko može duže izdržati carine – Kina ili Amerika

Ono što se mijenja jeste diplomatski teren.

Kini je sada lakše da relativizuje američke kritike i da međunarodnoj javnosti poruči da Vašington sam ne poštuje principe koje drugima nameće. To ne znači da će Peking sjutra napasti Tajvan, ali znači da se politička cijena takve retorike smanjuje.

PUTIN I UKRAJINA: JAČANJE NARATIVA, ALI NE I LEGITIMIZACIJA

Za Rusiju, američka intervencija u Venecueli dolazi u trenutku kada rat u Ukrajini ulazi u četvrtu godinu, bez jasnog ishoda i uz visoke političke i ekonomske troškove. Moskva ovaj događaj ne može koristiti kao stvarno pravno opravdanje za sopstvenu invaziju, jer je rat započet mnogo ranije i u potpuno drugačijem kontekstu.

Ipak, u propagandnom smislu, Kremlj dobija dodatni argument. Narativ o „licemjerju Zapada“ i „pravu velikih sila da štite svoje interese silom“ sada dobija novo gorivo. Poruka domaćoj i dijelom međunarodnoj publici glasi: ako SAD mogu da hapse predsjednike drugih država i bombarduju bez posljedica, zašto bi Rusija bila jedina koja se zbog toga sankcioniše?

Drugim riječima, ne mijenja se suštinska međunarodna percepcija rata u Ukrajini, ali se produbljuje globalna podjela i erozija zajedničkih normi.

SVIJET BEZ ČUVARA PRAVILA

Najopasnija posljedica američkog poteza u Venecueli nije u tome što će Kina ili Rusija odmah povući nove vojne poteze, već u tome što se dodatno normalizuje logika sile. U svijetu u kojem se pravila primjenjuju selektivno, manji i srednji akteri gube povjerenje u međunarodne institucije, a veće sile dobijaju podsticaj da djeluju unilateralno.

Takav svijet je nestabilniji, nepredvidiviji i skloniji sukobima, čak i kada oni ne izbiju odmah. Presedani ne djeluju naglo, oni mijenjaju ponašanje postepeno, ali trajno.

Američka akcija u Venecueli ne predstavlja direktno „zeleno svjetlo“ ni Kini za napad na Tajvan, niti Rusiji za retroaktivno opravdanje rata u Ukrajini. Ali ona ozbiljno slabi moralnu i političku poziciju Zapada u odbrani međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima.

U geopolitičkom smislu, ovo nije trenutak eksplozije, već trenutak erozije. A istorija pokazuje da su upravo takvi trenuci najopasniji na duži rok.