Najoptimističniji ishod podrazumijeva kontrolisanu tranziciju vlasti. U tom slučaju, dio vojnog i bezbjednosnog aparata distancirao bi se od dosadašnjeg režima, prihvatajući privremeni politički aranžman u zamjenu za garancije lične bezbjednosti i očuvanja institucionalnog kontinuiteta.
Prednost ovog scenarija jeste smanjenje nasilja i otvaranje prostora za ekonomski oporavak, naročito u energetskom sektoru. Međutim, rizici su veliki: opozicija je duboko fragmentisana, a povjerenje građana u političke elite gotovo iscrpljeno. Bez širokog društvenog konsenzusa, tranzicija bi mogla ostati zavisna od spoljne podrške i time dugoročno nestabilna.
FRAGMENTACIJA I ORUŽANI SUKOBI: KLIZANJE KA ”LATINOAMERIČKOM LIBANU”
Drugi, znatno mračniji scenario podrazumijeva raspad centralne kontrole. U tom slučaju, lojalisti bivšeg režima, pojedini djelovi vojske, paravojne strukture i kriminalne mreže odbili bi da priznaju novu realnost.
Venecuela bi se tada mogla fragmentisati na zone pod kontrolom različitih oružanih aktera. Paramilitarne grupe i organizovani kriminal, već duboko ukorijenjeni u društvu i ekonomiji, iskoristili bi vakuum moći. Takav razvoj događaja vodio bi ka dugotrajnom niskointenzivnom sukobu, sa teškim humanitarnim posljedicama i novim talasima izbjeglica prema susjednim državama.
Ovaj scenario ne bi značio klasični građanski rat, već dugotrajnu eroziju države – spor, ali razoran proces iz kojeg se zemlje teško oporavljaju.
MASOVNI USTANAK I POLITIČKO BUĐENJE: RUŠENJE SISTEMA, NE SAMO LIDERA
Treća mogućnost leži u spontanom ili organizovanom narodnom buntu. Hapšenje Madura moglo bi poslužiti kao okidač za masovne proteste protiv čitavog sistema koji se decenijama gradio oko čavizma, a ne samo protiv jednog čovjeka.
U takvom razvoju događaja, pritisak ulice, uz pasivnost ili raspad lojalnosti u vojsci, mogao bi dovesti do brzog sloma starog poretka. Ipak, istorija Venecuele i regiona pokazuje da masovni ustanci rijetko vode ka stabilnim ishodima bez jasnog političkog plana i liderstva. U duboko polarizovanom društvu, energija pobune lako se pretvara u haos.
HIBRIDNA REALNOST: PRIVID STABILNOSTI, TRAJNA NESTABILNOST
Za mnoge analitičare, najrealističniji je hibridni scenario. On podrazumijeva formalnu promjenu vlasti, ali bez stvarne konsolidacije moći. Privremene institucije funkcionišu, ali slabo; bezbjednost je relativna; kriminal i lokalni centri moći ostaju snažni.
U takvoj „upravljanoj nestabilnosti“, Venecuela bi formalno bila na putu tranzicije, ali bi suštinski ostala zavisna od stranog političkog, finansijskog i bezbjednosnog prisustva. To je stanje koje može potrajati godinama, uz povremene krize i bez jasnog izlaza.
REGIONALNI I GLOBALNI KONTEKST: VENECUELA KAO GEOPOLITIČKO BOJIŠTE
Sudbina Venecuele ne odlučuje se samo u Karakasu. Reakcije velikih sila dodatno komplikuju situaciju. Rusija i Kina ovakve promjene vide kao opasan presedan i direktan udar na princip državnog suvereniteta, dok dio zapadnih zemalja naglašava potrebu za „demokratskom obnovom“, uz prećutno ili otvoreno opravdavanje sile.
U regionu, nestabilnost Venecuele povećava pritisak na susjede, naročito Kolumbiju i karipske države, kroz migracije, bezbjednosne rizike i ekonomske poremećaje. Energetsko tržište, posebno nafta, dodatno podiže ulog u ovoj krizi.
ZEMLJA NA RASKRŠĆU
Venecuela se nalazi na istorijskom raskršću. Najmanje loš ishod bila bi kontrolisana i inkluzivna tranzicija, ali put ka njoj je uzak i pun prepreka. Srednjoročno je vjerovatnije stanje produžene nestabilnosti, dok najgori scenario – nasilna fragmentacija, ostaje realna prijetnja ukoliko politički vakuum potraje.
Preporučeno
U narednim mjesecima biće ključno da li će se unutrašnji akteri odlučiti za kompromis ili konfrontaciju, i da li će međunarodna zajednica djelovati kao stabilizujući faktor ili dodatni izvor podjela. U suprotnom, Venecuela bi mogla postati još jedan primjer zemlje u kojoj je pad jednog lidera otvorio krizu čije razmjere tek dolaze na naplatu.
Video