Jedan zanemaren uzrok današnjih globalnih nestabilnosti jeste činjenica da velikim dijelom svijeta upravljaju stariji muškarci koji vode trku s vremenom.

Njihove godine im ne smanjuju sposobnost da vladaju, ali mijenjaju način na koji razmišljaju. Kako im ostaje sve manje vremena, spremniji su da preuzmu geopolitičke rizike, od ratova za teritoriju do potresa u svjetskoj trgovini.

U članku Financial Timesa sugeriše se da upravo taj talas nestrpljivih ambicija na vrhu vlasti može pomoći da se objasni zašto živimo u sve nestabilnijem vremenu.

Prema riječima autora današnje analize Janana Ganeša upravo je Evropa ta, a ne Amerika, koja predstavlja izuzetak. U svijetu nacionalnih država, Evropa ima nadnacionalnu Evropsku uniju. U svijetu koji shvata da je nasilje trajno, Evropa je povjerovala da je prevazišla takvu stvarnost. Zato sada i panično pokušava da se ponovo naoruža. U svijetu kojim dominiraju stari lideri, političari poput Emanuela Makrona i Đorđe Meloni sve više odskaču kao rijetki izuzeci.

Brojke, kako naglašava, govore same za sebe. Donald Tramp, Si Đinping, Narendra Modi i Vladimir Putin su svi u sedamdesetim. Isto važi i za Redžepa Tajipa Erdogana iz Turske, Benjamina Netanijahua iz Izraela, Sirila Ramafosu iz Južne Afrike i Luiza Inasija Lulu da Silvu iz Brazila. Iranski predsjednik i vrhovni vođa imaju 70 i 86 godina. Predsjednici Nigerije i Indonezije imaju po 73 godine. Više od polovine svjetske populacije, kao i veliki dio kopna i vojne moći, nalazi se u rukama ljudi starijih od Ronalda Regana kada je postao predsjednik sa tada rizičnih 69 godina.

Povezani članci

Politika

NERZUK ĆURAK ZA STANDARD: Svijetom se širi novi fašizam, CG i BiH moraju da se odupru izazovima i ostanu suverene države

Svijet

Jolyon Naegele: Biće potrebne godine, vjerovatno i decenije da se Amerika vrati vladavini zakona

Politika

Đukić: Budućnost NATO neizvjesna, Evropa se mora sama pobrinuti za svoju bezbjednost

„Jedan od faktora nestabilnosti u današnjem svijetu jeste upravo starost onih koji ga vode. Stariji lideri imaju motiv da ostave nešto iza sebe, neko nasljeđe ili veliko dostignuće, prije nego što im istekne vrijeme. Pripajanje Tajvana Kini je jedan od takvih ciljeva. Isto važi i za pokušaj Rusije da povrati izgubljeni prestiž i strateški uticaj nakon Hladnog rata. Čak i Trampova žurba da pronađe rješenje za Ukrajinu, bez obzira koliko takav mir bio nepovoljan po samu Ukrajinu, kao i želja da okonča svjetsku trgovinu kakvu poznajemo, i pored ogromnih ekonomskih troškova, pokazuju ponašanje čovjeka u žurbi“, navodi se u analizi.

Problem sa starim liderima, kako naglašava, nije njihovo zdravlje.

„Većina pomenutih su vitalni i mentalno stabilni. Pravi problem su njihovi motivi. Nemaju mnogo vremena da ostave trag, niti će imati decenije penzije da osjete posljedice loših odluka. Moramo se suočiti s iznenađujućom istinom. Starost, za koju se misli da donosi mudrost i oprez, često donosi smjelost. Ovo važi ne samo za lidere već i za glasače. Ko bi pomislio da će se zapadna biračka tijela okrenuti protiv sistema kako im raste prosječna starost? Upravo su stariji birači doveli Brexit i Trampa“, ističe autor.

Naglašava da ovdje treba razmisliti o liderima.

„Čak i da svi ovi lideri u poznim godinama vladaju pažljivo, postoji dodatni problem. Smjena dugogodišnjih lidera sama po sebi izaziva nestabilnost. U demokratijama bar postoji procedura, ako Tramp odluči da poštuje ograničenje broja mandata. Ali šta se dešava kada dođe vrijeme da se zamijene Putin ili Si? Tada se otvara prostor za političke intrige, ali i za javne proteste koji su bili nezamislivi dok je režim bio na vrhuncu. Arapsko proljeće se, između ostalog, desilo jer su lideri u Sjevernoj Africi, poput egipatskog Mubaraka, zajedno ostarjeli. Zamislite sada nekoliko daleko moćnijih zemalja koje istovremeno moraju da zamijene lidere ukorijenjene na vlasti. I pokušajte da predvidite ko dolazi poslije njih“, dodaje u osvrtu.

Podsjeća na to da su Putin i Erdogan su na vlasti skoro od početka ovog vijeka, a Si i Modi već više od deset godina.

„Kada je Hamenei postao vrhovni vođa Irana, Sovjetski Savez još nije bio nestao. Netanijahu i Lula su se čak i vraćali na funkcije. U neku ruku, te države su oblikovane po volji svojih lidera. Nema mnogo neobičnijeg iskustva od toga da pitate zapadnog diplomatu šta bi Rusija mogla da radi nakon Putina“, podvlači autor.

Odgovori su, kako uvjerava, ili nagađanja ili slijeganje ramenima.

„Neko će me možda ispraviti, ali teško je pronaći trenutak u istoriji kada je toliko svjetskih lidera istovremeno bilo u poznim godinama. Ako izraz “stara dob” zvuči grubo, sjetimo se da nigdje prosječan životni vijek muškaraca ne prelazi 85 godina. Čak ni pred Prvi svjetski rat, koji pamtimo kao doba sijedih vojskovođa koji su slali mlade u rovove, njemački car je imao pedeset i nešto godina.

Kako je onda Evropa, kontinent sa najstarijom populacijom, izbjegla trend starosti među liderima? Možda to ima veze s drugim specifičnostima kontinenta. U dijelovima svijeta koji se oslanjaju na silu, jasnu hijerarhiju i naciju kao porodicu, logično je da se pojave “roditeljske” figure na vlasti. U sredinama gdje je vlast tehnički zadatak, gdje se upravlja mirom i blagostanjem, to nije slučaj. Zanimljivo je da su, od ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine, Velika Britanija i Njemačka izabrale starije premijere. Ipak, ni Keir Starmer ni Fridrih Merc još nijesu napunili 70“, precizira se u tekstu.

Ocjenjuje da svijet danas prolazi kroz lekciju o nepredvidivim posljedicama starosti.

„Starost može donijeti mudrost, ali i slobodu. Učvršćuje osjećaj odgovornosti, ali i stvara pritisak da se ostvari lični cilj. Kada se govori o današnjoj nestabilnosti u svijetu, često se pominju ekonomski tokovi i istorijske sile. Ali možda dio priče leži i u tome što nekolicina staraca pokušava da ostavi trag dok im vrijeme ističe. Ako je tako, onda se može očekivati da će situacija postajati još teža kako dani budu odmicali“, zaključuje se u analizi.