Piše: Rebeka Eliot

U slučaju Venecuele, nafta je bila nagrada, a u slučaju američke blokade kojom iscrpljuje energente Kube, nafta je i moćno oružje političke prinude. Sada, kada je barel nafte dostigao sto dolara po prvi put u skoro četiri godine, ekonomski rizici, pa i puke mogućnosti da se ostane bez punog pristupa energentima iz Persijskog zaliva, svakim danom su sve jasniji.

Sad kad se oko nafte sve vrti, čovjek ima osjećaj da ponovo živi prošlost, i to ono doba prije nego što su države počele prihvatati obnovljivu energiju i prije nego što su Sjedinjene Američke Države postale najveći proizvođač nafte i prirodnog gasa na svijetu.

Malo je nagovještaja da će rat sa Iranom prouzrokovati onu ekonomsku štetu koji smo pretrpjeli prije otprilike pola vijeka, kada je nafta ispunjavala gotovo polovinu svjetskih energetskih potreba i kad se, usljed embarga država članica naftnog kartela, cijena nafte učetvorostručila u svega nekoliko mjeseca. To je uzrokovalo visoku inflaciju u američkoj privredi i stagnirajuću ekonomsku dinamiku. Ali je jasno da će nedostatak one količine nafte i prirodnog gasa na koju je svijet navikao, pa čak i nakratko, naškoditi globalnoj ekonomiji.

“Stara igra se ponovo igra, i to jače nego što su ljudi ikad mislili da je moguće – rekao je Eliot Abrams, bivši predstavnik za Iran i Venecuelu tokom prvog Trampovog mandata.

Svijet i dalje zavisi od sigurnog snabdijevanja naftom i gasom, iako dvije trećine globalne potrošnje sad idu na čistije alternative poput solarne energije i koje rastu mnogo brže.

Iako nafta danas zadovoljava manji udio svjetskih energetskih potreba nego ranije, manje od 30 odsto, prema podacima Međunarodne agencije za energiju, u svijetu se ipak troši gotovo dvostruko više tog goriva nego početkom 1970-ih. A prirodni gas, koji se koristi za ogrijev i proizvodnju struje, podržava ekonomiju mnogo više nego ranije.

“Manje važna uloga nafte u svijetu još uvijek je daleka budućnost. Nalazimo se negdje između rane srednje faze energetske tranzicije, ali energetske tranzicije iziskuju vrijeme – kazao je Dejvid Sandalou, saradnik u Centru za globalnu energetsku politiku Univerziteta Kolumbija, koji je služio u administracijama predsjednika Bila Klintona i Baraka Obame.

Naravno, prepreke poput rata u Iranu ubrzavaju put prema alternativnim izvorima energije, naročito u onim mjestima gdje fosilna goriva nisu lako dostupna, što tjera zemlje da efikasnije koriste energiju. Američki standardi potrošnje goriva, na primjer, trajno su nasljeđe naftnog embarga iz 1973. godine.

Sve veći sukob na Bliskom istoku, koji je počeo nakon američko-izraelskih napada na Iran 28. februara, doveo je do blokade Ormuskog moreuza, uskog prolaza koji služi kao kapija tržišta sa kojeg se naftom snabdijeva petina svjetskog tržišta, uz značajne količine prirodnog gasa. Nekoliko rafinerija u regionu je zatvoreno ili je smanjilo preradu, neke nakon što su pretrpjele oštećenja, prema navodima istraživačke firme Kpler. To znači da se manje nafte prerađuje u goriva poput benzina, dizela i avionskog goriva.

Ta smetnja, kao i briga da će ona potrajati neko vrijeme, uvećala je cijenu nafte u svijetu za skoro dvije trećine u odnosu na kraj februara. Nedugo zatim je porasla i cijena goriva, naročito cijena dizela i avionskog goriva.

Prikaz cijena na jednoj benzinskoj stanici-JULIO CORTEZ/GULIVER/AP

Katar je, u međuvremenu, obustavio hlađenje prirodnog gasa za izvoz, navodeći vojne napade kao razlog. Zbog toga je skočila cijena prirodnog gasa u Evropi i Aziji, koje umnogome zavise od uvoza goriva. Sjedinjene Države, kao najveći proizvođač prirodnog gasa, bile su relativno zaštićene od toga. (Tržište prirodnog gasa je mnogo više regionalno nego tržište nafte, uglavnom zato što je taj bezbojni energent teže transportovati.)

Cijene benzina i dizela rastu u vrijeme kada se mnogi Amerikanci već brinu zbog ekonomije i inflacije. Mnogi od tih ekonomskih problema mogu se povezati sa skorašnjim većim poremećajem u energetskom sektoru, nakon što je Rusija 2022. godine napala Ukrajinu.

Cijene benzina, koje su te godine nakratko prešle 5 dolara po galonu, znatno su pale, toliko da je relativno niska cijena točenja goriva služila kao protivteža rastu cijena u drugim dijelovima ekonomije, i time se predsjednik Donald Tramp veoma ponosio. Rat s Iranom nosi politički rizik za Trampa, a ni najmanje zbog posljedica koje će više cijene energije najvjerovatnije imati na američku ekonomiju.

Nije slučajno što se nafta ponovo pojavila i kao geopolitički alat i kao ekonomska prijetnja u periodu kada Sjedinjene Američke Države raskidaju trgovinske odnose i sukobljavaju se s drugim velikim silama, rekla je Megan O'Salivan, zamjenica savjetnika za nacionalnu bezbjednost za Irak i Avganistan u administraciji predsjednika Džordža Buša.

“Energetsko oružje nikada nije nestalo, ali postoji čitav splet globalnih okolnosti i pojedinačne odluke administracije Trampa i drugih, koji su ga zaista vratili u prvi plan. Energija može biti alat spoljne politike, ali može biti i cilj”, kazala je O'Salivan, sada profesorica na Univerzitetu Harvard.

Na Bliskom istoku, Iran se oslonio na jednu od svojih strateških prednosti: sposobnost da ometa protok nafte i prirodnog gasa kroz Persijski zaliv i nanosi štetu ekonomijama širom svijeta.

“Ovo će još jednom istaći koliko su ranjive zemlje kada se izvori energije proizvode van njihovih granica”, rekla je O'Salivan.

Način na koji će se zemlje dugoročno nositi s ratom zavisiće djelimično od težine ekonomskih posljedica povećanih cijena energenata. Reakcije će vjerovatno varirati po regionima, što će natjerati zemlje u Aziji i Evropi koje ne proizvode mnogo nafte ili prirodnog gasa da brže prelaze na obnovljive izvore energije. Sjedinjene Američke Države, bogate naftom i prirodnim gasom, mogu nastaviti da se oslanjaju na te prednosti, barem u Trampovoj administraciji, iako sagorijevanje tih goriva ubrzava klimatske promjene.

“Za svaku zemlju koja nema značajne zalihe nafte i gasa očigledan zaključak je da je ulaganje u obnovljive izvore energije i skladištenje energije strateški važno sa stanovišta energetske sigurnosti”, rekla je Keli Sims Galager, bivša službenica u administraciji Baraka Obame, a sada dekan i profesorica politike energije i zaštite životne sredine na Univerzitetu Tafts.

Članak je objavio Njujork tajms.

c.2026 The New York Times Company

Prevod: Darinka Jovanović