Srbin Boško i muslimanka Admira ubijeni su 18. maja 1993, na sarajevskom Vrbanja mostu, a njihova zagrljena tijela su na tom mjestu ostala i nekoliko dana kasnije. Slika te tragedije obišla je svijet, a njihove ubice do danas nisu identifikovane.

Sarajevski Romeo i Julija, kako ih mediji u regionu najčešće nazivaju, simbol su zajedništva i suživota u glavnom gradu BiH, iako oni nemaju spomen-obilježje.

Upoznali su se na sarajevskoj Olimpijadi, a prijateljstvo je ubrzo preraslo u srednjoškolsku ljubav, koja se nastavila i kada su glavni grad BiH zasule granate.

Njihovi roditelji su podržavali tu ljubav. Zajedno su išli na ljetovanja, zimovanja i zabave – bili su nerazdvojni. Planirali su budućnost, zajednički život, vjenčanje, djecu, starost, a onda im je sudbina na mostu, koji je Sarajevo dijelio na dva dijela, zauvjek prekinula snove.

Misleći da idu u slobodu otišli su u smrt

Boško zbog Admire nije otišao iz Sarajeva, a iako su živeli kilometrima daleko, viđali su se svakog dana. Godinu dana nakon početka rata u BiH odlučili su da napuste grad i potraže bolji život negdje gdje njihova ljubav neće biti osuđivana i gdje neće morati da hodaju pognute glave zbog imena i prezimena.

Preko zajedničkog prijatelja su se dogovorili o izlasku iz opkoljenog Sarajeva pa su 18. maja 1993. godine krenuli ka slobodi. Vjerujući da je na snazi primirje, nisu čekali noć nego su krenuli u 17 sati, ali su stigli samo do Vrbanja mosta, gdje je prvi metak iz snajpera pogodio Boška, a potom i Admiru.

Tijela sarajevskih Romea i Julije sedam dana ležala na “ničijoj zemlji”

Smrtno ranjena, ona je dopuzala do mrtvog Boška, zagrlila ga i izdahnula.

Njihova tijela su sedam dana ležala na istom mjestu jer su se nalazila na “ničijoj zemlji”, a na kraju su ih izvukli pripadnici Vojske Republike Srpske i pokopali ih na groblju u Lukavici.

Po završetku rata, Admirini roditelji su tijela prebacili u Sarajevo, gdje su sahranjeni jedno pored drugog na groblju Lav.