Znate kako je, u uspomenama iz djetinjstva ostanu obično događaji o kojima se razmišlja, a ja sam razmišljao samo posle susreta sa Starim kad sam dobio batine ili grdnju – priznaje uz osmjeh, na početku razgovora, maja 1978. godine, tada 37-godišnji komercijalista zagrebačke “Ine komerc” Aleksandar Miša Broz, sin predsjednika Republike, Tita, piše Yugopapir.

U Zagreb smo stigli bez Mišine adrese. Telefonski imenik nam nije pomogao. Raspitivali smo se na nekoliko strana, ali niko nije znao kako da nam pomogne. Kad je već izgledalo da od rubrike nema ništa, pomogao nam je slučajni porlaznik. Zahvaljujući Mišinom komšiji zajedničkom prijatelju, dobili smo adresu i banuli u vrijeme ručka.

BROZ NIJE RijETKO PREZIME I ŽIVIMO POVUČENO

“Zašto želite da pišete o Mišinim uspomenama? Broz nije rijetko prezime u Zagrebu i gotovo niko ne zna čiji je sin moj suprug. Živimo mirno i povučeno. Posle vašeg članka možda neće biti tako…“, pobunila se Mišina supruga Mira, doktorka, vojna službenica u činu majora, kad je čula da želimo da zabilježimo nekoliko dosad neobjavljenih detalja iz Mišinih susreta s predsjednikom, kad je drug Tito bio otac, daleko od državničkih poslova i obaveza.

Za trenutak, izgledalo je da od intervjua ipak nema ništa. Ali, insistirali smo, pozivali u pomoć poznanstvo s Mišom iz vremena kad je učestvovao na radnoj akciji na izgradnji Ade Ciganlije, kao učenik Desete gimnazije u Beogradu. I razgovor je nastavljen.

NEMA VEZE U ARMIJI

Mada samo rezervni poručnik, Miša je uvjerio aktivnog majora Miru da porazgovaramo.

“Kako to da ste samo rezervni poručnik“, pitamo, uzgred, Mišu Broza.

“Šta mogu“,- požali se Miša, očigledno raspoložen za šalu. – “Izgleda da nemam veze u armiji“.

BATINE ZBOG HRANE, ZBOG ENGLESKOG…

“Tri puta u životu sam dobio batine od Starog. Prvi put zato što sam pobjegao od stola, jer sam više volio da se igram nego da jedem. Drugi put zbog engleskog jezika. Treći put… treći put… ne sjećam se. Verovatno takođe zbog učenja“.

HTEO SAM DA SE SVAĐAM I BUNIM

– A grdnje?

“Nisu nikad to bile prave grdnje s prijetnjama i povišenim glasom. Čim sam malo odrastao, Stari nikad nije htio ništa da naređuje, niti da me primora da nešto napravim. Samo bi mi objasnio situaciju i na kraju dao savjet. To mi je bilo najgore. Nisam mogao da se svađam i bunim, jer mi je samo govorio kako on misli da bi bilo najbolje da uradim. Morao sam da razmislim i, htio – ne htio, priznam da su takvi savjeti uvek najbolji. Rastao sam i kao većina mladića, nekad brže, nekad sporije, shvatao da su stariji uvijek u pravu i da ih treba poslušati“.

OD ROĐENJA U PARTIZANIMA

Miša se rodio 1941. godine. Krili su ga u Zagrebu, a kasnije je prebačen u partizane. Od rođenja su ga zvali Miša, a tek posle rata je službeno dobio ime Aleksandar i zato danas u šali kaže da mu je Miša partizansko ime. Kraj rata je dočekao u Šibeniku.