Posljednji velikan među zvijezdama jugoslovenskog glumišta, a nadasve posljednji nacionalni junak – čovjek iz naroda koji je svojim zemljacima podario toliko smijeha da će uvijek ostati u njihovim sjećanjima kao Paja Jare, Gvozden, Mita, Blagoje, Srećko napast, Jovanča Micić. Umro je na današnji dan 2003. godine u bijedi, više gladan neko sit.

Njegove posljednje riječi “Hvala Srbijo, pustili ste me da glođem koske” i dalje ozvanjaju, a Čkalja se pred kraj života žalio kako ga muči samoća. Napušten od kolega, gledajući kako mu prijatelji jedan po jedan umiru, Čkaljin čuveni osmijeh počeo je da blijedi. On je dobio nagradu za životno djelo “Car Konstantin”, a u govoru je rekao ono što smo odavno zaboravili. Dugo je živio kao da je sahranjen.

“Gotovo tri i po godine proveo sam u bolnici, slomio sam kuk. Pao sam usred sobe. Ležao sam u Urgentnom centru i dugo čekao na protezu. Konačno je stigla, stavili su je i godinu dana sam pokušavao da bez štaka stanem na noge, ali nijesam uspijevao. Ispostavilo se da su mi ugradili pogrešnu protezu. Onda sam se sjetio svog drugara iz mladosti, profesora Branka Radulovića, genija za hirurgiju. On me je ponovo postavio na noge”, rekao je u jednom od posljenjih intervjua 2000. Miodrag Petrović Čkalja.

{youtube}T9GtS23HunQ{/youtube}

Iako je odigrao bezbroj uloga, koje se repriziraju, Čkalja je tada rekao da od toga ni dinara nikada nije dobio.

“Samo uredno pišu obavještenja. Čisto iživljavanje. Ja sam za njih otpisan, čovjek koji ne postoji. A koverte skupljam da neko jednog dana vidi kako je RTS ažurna”,rekao je Čkalja i dodao:

“Imam 76 godina i ništa mi ne treba. Živio sam i živim skromno. Ali, znači mi da naša djeca žive normalno. Eto, moj sin nema posla godinama. Unuka Jovana ima 28 godina i prije četiri godine završila je pozorišnu akademiju. Izrazit je talenat, druga Ljubinka Bobić. Međutim, ne može da se zaposli. Prekjuče su joj otvoreno rekli u jednom pozorištu, nije bitno kom, da neće da je prime iz političkih razloga. A ona je treća generacija glumaca u jednoj kući. Svuda u svijetu takvi ljudi imaju ogroman publicitet. A kod nas tri generacije, i nijedna ne radi. Ja ne radim svoj posao, moj sin takođe, unuka Jovana, a ni druga unuka Milena, koja je završila muzičku akademiju i specijalizirala muzikologiju. Skupili smo pare da polaže neke dodatne ispite na muzičkoj akademiji u Londonu. Tamo su bili oduševljeni njome i nedavno su je obavijestili da joj besplatno plaćaju koledž, ali da se sama pobrine za stan i hranu. Ništa od toga neće biti. Snaja jedina radi, anesteziolog je u KBC Srbije, i njih četvoro žive od njene plate. A ja sa 2.300 dinara penzije ne mogu da pomognem. Dok platim sve dažbine državi, jer sam tako naučen, ne ostaje gotovo ništa. Tužno je reći, nove cipele nisam kupio dvadesetak godina, ali to nije važno. Važno je da mojim unukama nemam da dam za koka-kolu kad izađu u kafić.

{youtube}I5hiz1VE6v4{/youtube}

Ipak jedna rječenica koju je Čkalja izgovorio i dalje boli.

“Da sam u Americi, i da sam primio ovako veliku nagradu zahvalio bih se, prvo, svojoj ženi, pa djeci, pa tašti, zatim producentu i reditelju. Ali, pošto sam, srećom, u svojoj dragoj zemlji Srbiji, zahvaljujem se, prvo, svom šefu samoposluge što mi, ponekad, odvoji penzionersku kosku, pa komšinici u baraci koja mi ostavi mlijeko ispod tezge, pa mom poštaru koji mi uvek, na vrijeme sa zakašnjenjem, donese penziju. Da nije bilo njih, ne bih bio ovdje”, rekao je glumac 2002. godine na dodjeli.

Njegov sin, takođe glumac, Čedomir Petrović je u jednom intervjuu rekao kako ljudi zaboravljaju i žive, a ne samo onih kojih više nema.

“Nije se on sviđao nekima koji treba da ga se sjete. On se sviđao narodu. A ovima je govorio u lice istinu. Ne vole svi da čuju istinu. Zbog toga trpimo moja ćerka i ja. Trpimo, niko nas ne zove u pozorište, na film, na televiziju. Sva vrata su nam zatvorena kao londonska banka. Neće da nas zovu. Moja Jovana je odlična glumica, igrala je u Jugoslovenskom dramskom. Došli su novi mladi glumci, to su klanovi”, ispričao je on za “Blic”.

A na to da je na kraju karijere Čkalja bio zaboravljen, da ga se i danas rijetko sjete, Čedomir Petrović kaže:

“Zaboravljaju i žive, ne samo one kojih više nema. Nije se on sviđao nekima koji treba da ga se sjete. On se sviđao narodu. A ovima je govorio u lice istinu. Ne vole svi da čuju istinu. Zbog toga trpimo i moja ćerka i ja. Trpimo, niko nas ne zove u pozorište, na film, na televiziju. Moja Jovana je odlična glumica, igrala je Jugoslovenskom dramskom. Došli su novi mladi glumci, poluglumci-polutajkuni, tu su klanovi. Ali ponosan sam što je Čkalja bio takav”,kaže Čedomir Petrović.

{youtube}ZlfNJ8UifHQ{/youtube}

Dedinim koracima, ali i očevim nastavila je i Jovana Petrović koja je glumu diplomirala 1997. na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, u klasi profesora Milenka Maričića i Gordane Marić. Potom je upisala i postdiplomske studije. Bila je u vezi sa glumcem Igorom Pervićem.

Preuzeto sa: pulsonline.rs