Ove godine navršile su se dvije i po decenije od tragičnog događaja koji je odnio dva mlada života a javnost u ondašnjoj Jugoslaviji podijelio kao nikada do tada.

U noći između 30. i 31. jula 1993. godine, glumac Žarko Laušević je u podgoričkom kafiću “Epl” ubio Dragora Pejovića (20) i Radovana Vučinića (19) i ranio Andriju Kažića.

Laušević je, poslije više izrečenih presuda koje su ukidane pred Vrhovnim sudom Crne Gore, 2001. godine pravosnažno osuđen na maksimalnu kaznu zatvora od 13 godina, zbog prekoračenja nužne odbrane u obračunu.

Pomilovao ga je predsjednik Srbije Boris Tadić 2011. godine, na osnovu bilateralnog sporazuma između Srbije i Crne Gore koji predviđa da osuđeni izdržava kaznu u zemlji čiji je državljanin, piše Kurir.rs

Lauševića je, da podsjetimo, pred crnogorskim sudovima branio jedan od najpoznatijih advokata sa ovih prostora – Toma Fila.

VRLO BRZO SE SITUACIJA OTRGLA KONTROLI

Na jednom predavanju na Pravnom fakultetu u Beogradu, prije tri godine, Fila je tadašnjim studentima opisao svoje viđenje tog suđenja.

Suđenje u Crnoj Gori, ispričao je Fila, bilo je pod uticajem “male sredine”, a situacija se, kako je ocijenio, vrlo brzo otrgla kontroli.

Da su se svi pridržavali Njegoševe “Zlo činiti od zla braneći se, tu zločinstva nema nikakvog”, kako je rekao Fila, postupak ne bi trajao toliko dugo.

“Ali vrlo brzo situacija se otrgla kontroli. Od širenja laži, namiještanja dokaza, loše urađenog zapisnika, da bi se kroz lokalne medije stvorio utisak da se radi o siledžiji Žarku Lauševiću i njegovom starijem bratu“, rekao je advokat.

Kao primjer, Fila je naveo prikrivanje rupa od metaka u podgoričkom kafiću “Epl”, u kojem je Laušević, jula 1993. godine, ubio Dragora Pejovića i Radovana Vučinića i ranio Andriju Kažića.

To je učinjeno da bi se pokazalo siledžijstvo Žarka Lauševića, jer je, prema prvoj, neistinitoj, verziji plasiranoj u javnosti, Laušević, nakon što je ubio dvojicu i ranio jednog, izašao ispred kafane, ispalio još dva-tri metka i pitao ima li još koga da ubije.

“Kako pištolj ima devet metaka, a svih devet je ispaljeno unutra i svih devet čaura pronađeno u kafani, to je prva stvar koju smo utvrdili kao lažnu“, rekao je tada Fila.

Onda je, kaže Fila, kroz pravosudne organe i politiku počela priča o nužnoj odbrani.

“Kakva nužna odbrana, kad ovi nisu imali ni penkalu, a Laušević potegao pištolj“, kaže Fila.

Ni tužilac u toj fazi istrage, rekao je Fila, nije smio da krene na prekoračenje nužne odbrane jer bi “bio linčovan u tom momentu”.

Govoreći o pomilovanju koje je uslijedilo godinama kasnije, Fila je rekao da je Tadić pomilovao Lauševića uz prećutnu saglasnost Crne Gore, jer nisu reagovali i nisu raspisali potjernicu za Lauševićem.

OPROSTIO SAM ŽARKU

Podgoričanin Andrija Kažić, koga je Žarko Laušević teško ranio te kobne noći izjavio je da je oprostio slavnom glumcu.

Andrija je rekao da je tragedija, u kojoj je izgubio drugove Dragora Pejovića i Radovana Vučinića i bio povrijeđen sa dva hica u desnu nogu i testise, za njega sada daleka prošlost.

“Život ide dalje i na sreću ja danas imam svoju sreću. Imam posao, a prije svega imam dva sina, što je najbitnije, jer se poslije nesreće polemisalo da neću moći da imam djecu budući da sam bio ranjen u testise. Daleko je teže onima koji su izgubili djecu. Sa Pejovićima nisam u kontaktu, a Vučinići su mi komšije i znam da i oni danas imaju svoje živote. Njima jeste ostala ogromna bol za izgubljenim sinom, ali sve to postepeno ide u zaborav. Takav je život“, rekao je Kažić tada.

On je tom prilikom rekao da ne želi da se vraća na događaj, posebno u razgovoru za novine i napominje da mnogo toga dešavalo od traumatičnih posljednjih dana jula 1993. godine, i da je o Žarku povremeno saznavao nove vijesti.

“U ovom momentu sam mu faktički oprostio. Čuo sam da živi u Americi, u Njujorku, da tamo ima neki život. Najpreciznije što mogu da kažem je da sam ravnodušan što se tiče Žarka Lauševića“, ističe Andrija, i napominje da je Lauševića kao glumca rado gledao.

“Gledajući ga kao glumca mogu da kažem sam izuzetno cijenio ono što je radio i da sam ga volio kao umjetnika” zaključio je Andrija, u jednom od rijetkih obraćanja za medije.

SIN MI JE POGINUO, KAKO ĆU REAGOVATI…

Članovi porodica poginulih bili su ogorčeni na vijest da je Laušević pomilovan.

Ilinka Vučinić, majka ubijenog Radovana Vučinića, jedva je tada smogla snage da kaže:

“Tek mi je sin došao iz vojske. Bio je na ratištu… Otišao mi je 1991. u vojsku, a 1993. mi je došao. I te 1993. mi je poginuo… I kako da reagujem, kako ću da reagujem… Ne mogu“.

S druge strane, te 2011. godine oglasio se i brat ubijenog Dragora Pejovića, Nebojša Pejović, koji je za medijima rekao:

“Ipak je oduzeo dva ljudska života. Mog brata i pokjnog druga njegovog Radovana Vučinića… Ovo je stvarno tužno i tragično da je u jednoj državi osuđen a da mu druga država daje pomilovanje“.

Sestra ubijenog Radovana Vučinića, Maja Vukčević napisala je pjesmu u kojoj navodi kako je Lauševićeva knjiga “Godina prođe, dan nikad” uticala na nju.

“Do znanja vode spiralne stepenice,

Plamen će jednom pojesti sve,

Umrijeće čak i sjećanje.

Cijelog života si se spremao za to,

odlučno učini posljednje korake.

Zato uzmi pero u ruke

Veliki Čovječe

Dovrši i tu posljednju stranu

Došlo vrijeme da se sklope korice.

Zbaci okove što si godinama lomio,

lezi i zatvori oči pred zadnje buđenje.

A nama ostavi da oplakujemo

sve one koje si greškom precrtao

jer se nijesi kajao i nijesi se osvrtao.”