— Moje djetinjstvo je za mene bilo najljepše, ali u isto vrijeme i veoma teško — započela je Milica i nastavila:
— Otac je bio veoma strog. Nisam smjela da se prenemažem i plačem, jer bih u suprotnom dobijala batine. Kao i u većini domaćinstava tada, iz tanjira smo uvjek morali sve da pojedemo. Morala sam da jedem sataraš, koji danas obožavam, ali kao mala ga nikako nisam voljela. Jela sam ga i plakala. Bilo mi je muka dok sam punila usta hranom.Kada sam bila mala, tata me je šišao veoma kratko. Ne znam zašto! Dok je to radio, plakala sam, pitala sam se zar mora tako? Ne sjećam se da je Jelicu i Anu tako šišao, samo mene, možda je žarko želio sina. U srednjoj sam počela da puštam kosu, ali sam sa 17 godina vidjela jednu djevojku koja je bila ošišana na keca i svidelo mi se kako joj stoji. To sam uradila i ja. Kada sam došla kući, otac mi je rekao: “Šta učini od sebe?” A ja njemu: “Pa tata, uvjek si želio da imam kratku kosu!” I danas imam traume od frizera. U depresiju padam jedino zbog kose — ispričala je Milica.
Za razliku od Ane, koja je bila mezimica svog oca, Milica nije imala tu privilegiju. Zbog toga je svaki put kada nešto pogriješi ili kada se njenom ocu učini da je pogriješila, bila kažnjavana.
Preporučeno
— Pamtim sve batine koje sam dobila! Željela sam da ih zakopam u svom sjećanju, da zaboravim te uspomene, ali nisam uspjela. Dobila sam strašne batine kada sam opekla mlađeg brata Miću. Imala sam devet ili deset godina, i vrelu kašiku sam mu slučajno zalijepila na obraz. Tata je bio veoma ljut na mene. Bila sam dijete, u šoku, nisam ni bila svjesna šta sam napravila. Često sam dobijala batine “kako mi se greške ne bi ponavljale”. Dobro pamtim osjećaj straha — iskrena je Dabovićeva.
Video