Žena koja u glavi ima programirano siromaštvo uvijek je u nekom režimu „preživljavanja“. Njen život je sastavljen od niza moranja. Evo po čemu ćete je prepoznati:
Ona misli da je sve „preskupo“ – i za nju i uopšte.Da idem na kafu a ona u gradu košta 2eura ? Glupost. Toliko je 100 grama kafe. Dobra kozmetika? Šta fali ovoj jeftinijoj. Kursevi napredne obuke? „Sve imaš na internetu.“ Žena sa mentalitetom oskudice uvijek pronalazi izgovor zašto ne ulaže u sebe. Ona troši, ali ne investira. I pita se zašto se život ne mijenja.
Dokle god mislite da je sve „van vašeg domašaja“, ne živite po svojim mogućnostima, već u strahu.
Krivi državu, muškarce, šefove – bilo koga osim sebe
Žena sa ovakvim načinom razmišljanja sigurna je da bi mogla bolje da živi da nije bilo… (a lista je dugačka). Ali njena lična odgovornost nikada nije na toj listi. U njenom svijetu, svi su krivi – osim one koja može da uzme život u svoje ruke i da bar nešto promijeni.
Nisi kriv za svoju prošlost, ali si odgovoran za svoju budućnost.
Ona bira jeftinije – i plaća dva puta
Umjesto kvalitetnih artikala – uzima one na popustu. Umjesto pouzdanih stručnjaka – jeftinije. Umjesto strateškog razmišljanja – „samo ne trošite previše“. Ali onda se ona žali: „Ne radi“, „Opet se pokvarilo“, „Uzela sam pogrešan“.
Paradoks je u tome što je štednja na sebi često najskuplja greška.
Sigurna je da lijepe stvari „nisu za nju“
Ona uđe u prodavnicu i čak ni ne pogleda kvalitetne stvari. Ona vidi dobar život drugih i odmah pomisli: „Ovo nije za mene.“ Ne zato što ne može, već zato što sebi ne daje pravo da to želi. Ona saseca snove u korijenu.
Ako ne vjeruješ da zaslužuješ bolje, nećeš ni napraviti korak ka tome.
Ona ne pita – jer „ne želi da bude dužna“
Možda je na ivici, ali će ipak reći: „Hvala, mogu sama.“ Žena sa mentalitetom oskudice miješa pomoć sa poniženjem, podršku sa opasnošću i povjerenje sa ranjivošću. I na kraju ostaje sama, bez podrške, bez rasta, bez razvoja.
Pitanje za pomoć nije slabost. To je zrelost. I snaga koju prepoznaješ u drugome.
Ona je stalno u režimu preživljavanja, a ne u režimu života
Ujutru sebi kaže „izdrži“. U ponedjeljak se hrabri „Zadatak je preživjeti do petka“. Rodbinu trpi i ćuti „samo dok ne odu“. Njeni dani su niz „mora se“, „strpljenje“, „kasnije“. Ona ne gradi, ne sanja, ne stvara. Ona preživljava u svijetu gdje je sve protiv nje. Ali svijetu to ne smeta. Samo što njen scenario tako kaže.
Dokle god razmišljate u smislu oskudice, nećete vidjeti obilje, čak i ako je u blizini.
Preporučeno
Put iz siromaštva ne počinje sa vašim novčanikom, već iz glave, srca i hrabrosti da kažete sebi: „Mogu da živim drugačije.“
Video