Riječ je o frazama koje umanjuju dječije osjećaje, šalju poruku da emocije nisu važne ili da su pogrešne, te postepeno uče dijete da ne vjeruje vlastitom unutrašnjem doživljaju.

Kada dijete plače, a odrasli mu poruče da nema razloga za suze ili da pretjeruje, dijete ne uči kako regulisati emocije, nego kako ih potisnuti.

“To nije ništa strašno, prestani plakati”, “Nemaš se čega bojati”, su neke od njih.

Slično se dešava i kada se strah, tuga ili ljutnja dočekuju s porukama da je dijete slabo, razmaženo ili preosjetljivo. Takav jezik polako gradi sram oko emocija i stvara uvjerenje da su osjećaji teret drugima.

Posebno su štetna poređenja s drugom djecom, bilo da se izgovaraju kroz rečenice koje ističu tuđu bolju poslušnost, hrabrost ili uspjeh.

Povezani članci

Društvo

PSIHOLOŠKINJA SEKULOVIĆ ZA STANDARD: Roditelji, vaš stav danas oblikuje ljubav djeteta prema školi za cijeli život

Društvo

PRIM. DR ŠOFRANAC ZA STANDARD: Ljeto je izazovno razdoblje za dječje zdravlje, ključ je u prevenciji

Život

Psiholozi kažu da o ovim temama nikada ne bi trebalo da pričate pred djecom

“Zašto ne možeš biti kao tvoja sestra/brat/druga djeca?” – dijete tada ne razvija unutarnju motivaciju ni zdravo samopouzdanje, nego stalni osjećaj da mora zaslužiti ljubav i prihvaćanje.

Još dublji trag ostavljaju poruke koje dovode u pitanje djetetovu vrijednost, primjerice kada se ponašanje poistovjećuje s ličnošću, pa dijete nije neko ko je pogriješio, nego neko ko je “loš”. Takav govor razara sliku o sebi i otežava razvoj stabilnog identiteta.

Ni fraze koje naizgled zvuče bezazleno, poput onih koje poručuju da odrasli nemaju vremena za dječje priče ili osjećaje (“Sad nemam vremena za tvoje gluposti”, “Ne zanima me to, pričaj kasnije”), nisu bez posljedica.

Dijete iz njih uči da je njegova unutarnja stvarnost manje važna od obaveza odraslih, što kasnije može rezultirati povlačenjem, teškoćama u izražavanju emocija ili strahom od bliskosti. Emocionalni razvoj ne uništavaju samo oštre riječi, nego i hladnoća, ignorisanje i nedostatak interesa.

Jezik kojim se obraćamo djeci postaje njihov unutrašnji glas. Ako taj glas stalno umanjuje, posramljuje ili negira osjećaje, dijete odrasta s uvjerenjem da mora šutjeti, prilagođavati se i skrivati ono što zaista osjeća.

Suprotno tome, riječi koje priznaju emocije, čak i kada postavljaju granice, pomažu djetetu da razvije emocionalnu pismenost, otpornost i zdravo samopoštovanje. Zato nije pretjerano reći da svaka izgovorena rečenica ima moć graditi ili polako rušiti djetetov unutrašnji svijet.